Iako je popis stanovništva planiran za jesen naredne godine, nenadano već je otpočela neka vrsta staro/nove rasprave o budućem nacionalnom izjašnjavanju stanovnika Vojvodine. I prije 10 godina, u prethodnom popisu agitovalo se porukama s bilborda „Ja sam Vojvođanin(ka) (uz to i Evropljanin)“ ne bi li se takvim, u smislu nacionalnosti, izjasnilo što više Vojvođana. Za nove bilborde je još rano, ali male autonomaške stranke okupljene oko Vojvođanskog fronta već su pustile u etar pitanje „nacionalnost Vojvođanin“. Nadležni ministar je pokazala spremnost za dijalog o tome, u njenom stilu jerbo tako demokratija nalaže.
Prvi cilj ovakvog nastojanja je da se Vojvođanin od strane Republičkog zavoda za statistiku (RZS) evidentira kao nacionalna pripadnost, uz ostalih pedesetak (Srbi, Englezi, Česi, Mađari…), a ne da se obradi pod kategorijom „regionalna pripadnost“ (kao ranije) ili, još gore, u rubrikama „ostali“ ili „nepoznato“. Ako bi „nacionalnih Vojvođana“ bilo u nekom znatnijem broju (bar neku stotinu hiljada), podgrijali bi se politički, a zapravo suštinski ciljevi autonomaških stranaka: imamo naciju Vojvođane – hoćemo republiku. Istorija kazuje da se to dobrim završilo ne bi.
Ustav određuje da je „izražavanje nacionalne pripadnosti slobodno“ i neobavezno (čl. 47), što znači: mogu onako kako se osjećam – Sremcem, Dalmatincem ili Novosađaninom, na primjer, pa zašto onda ne mogu da se izjasnim kao Vojvođanin?
Odgovor je može jer se u „popisnici“, u rubriku nacionalnost, unosi željeno izjašnjenje građanina (čak i Marsovac, na primjer), ali se ono ne može smatrati nacionalnom, već regionalnom (geografskom) pripadnošću. Tako ga RZS i knjiži. Na popisu 2011. se kao Vojvođanin, Šumadinac, Beograđanin itd, dakle geografski, izjasnilo oko 30.000 građana.
Pojam narod (nacija) nije definisan našim pravom, ali jeste nacionalna manjina (čl. 2 Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina). To je grupa koja se od većine (Srbi) razlikuje po obilježjima poput jezika, kulture, etniciteta, porijekla, vjere. Uz to, njeni pripadnici imaju svijest o takvom zajedničkom nacionalnom identitetu.
Kako su se dosad samo vojvođanski etnički Srbi zalagali za vojvođansku naciju, za razliku od Mađara, Slovaka ili Hrvata, na primjer, zdravorazumski je postaviti pitanje: a po čemu se to onda „etnički Vojvođani“ razlikuju od Srba (osim po malobrojnosti)? Ni po jeziku, vjeri, kulturi, tradiciji…pa šta je onda njihova posebnost? Jedino to što žive na sjeveru Srbije, a to je sfera geografije, ne antropologije.
Dakle, „ja sam Vojvođanin“ ne može biti nacionalno izjašnjenje ili pripadništvo nacionalnoj manjini, ali ne zbog nedovoljne brojnosti (Aškalija je nekoliko stotina pa ih je država priznala kao nacionalnu manjinu), nego prosto zato što ne postoje lična ni kolektivna svojstva različita od srpskog naroda.
Takođe, Srbija je „država srpskog naroda“ (i svih njenih građana, čl. 1 Ustava), a to govori da Ustav ne dopušta preduzimanje mjera kojim bi se razbijao (dezintegrisao) srpski narod u njegovoj matičnoj državi. Administrativno uvođenje, dekretom, nove nacionalne kategorije Vojvođanin svakako bi imalo negativno dejstvo po celovitost srpskog naroda. Nacionalnost treba prvo objektivno da postoji ne bi li se priznala, a ne obratno, da se vještački stvara nepostojeća nacija.
Odrastao sam i živim u Bačkoj pa se osjećam i Vojvođaninom i Bačvaninom, uz to sam i Sarajlija po rođenju, dok mi je porijeklo stvorilo možda i najponosniji osjećaj da sam Ličanin (iako nisam ni živio u Lici), ali je sve to (samo) regionalna pripadnost jednog običnog građanina, po nacionalnosti Srbina.
Slobodan Orlović
Izvor: balkanskageopolitika.com
