Protojerej stavrofor Boris B. Brajović – besjeda izgovorena na četrdesetodnevnom pomenu protođakonu Vladimiru Jarmazu, 25. februara 2023. ljeta Gospodnjeg u Nikšiću
Preosvećeni vladiko Dimitrije, časni oci, sestre monahinje, oče i majko Vladimirovi, Deso i Ivana, Milice i Angelina,
Lijepi moj đakone, gdje si sve ovih četrdeset dana lutao i hodočastio i koga si sve vidio i upoznao tamo gore, Bog dragi zna, ali znam da si svakoga koga si tamo sreo obradovao, kao što si i nas u tvojih zemaljskih četrdeset i tri godine pa si nas opet danas sabrao i svako ko je ovdje došao Tebe i tvoj osmjeh i radost je ovih dana negdje na nečijem licu prepoznao, isto kao Tvoja Divna na Liturgiji u nedjelji u Hramu što je u ocu Velji tvoj lik vidjela pa je potrčavši zagrlila Ga, pomislila je da njen lijepi tata sišao sa amvona da bi je zagrlio i poljubio. I gdje te sve ovih dana nijesmo nalazili, na praznoj stolici pored nas, u odlutalom pogledu, u lijepoj pjesmi, kroz prozor tuđeg auta, u priči, u čaši, u anegdoti Tvoje mladosti, jedan prijatelj mi se kleo da Te je vidio ima neki dan, ali si mu zamakao taman kada je pomislio da Te je sustigao. Ali znam da te je naš Boris pronašao i da Te je radosnog gore ugledao jer Te se toliko uželio. Govorio mi je danima poslije Tvoga odlaska da kada je oca i majku u devetoj godini izgubio nije toliko tugovao kao za Tobom pa se i on popeo gore u toj igru života i smrti.
I kada o svemu o Tebi razmišljam sada znam da si ovakav kraj od nas sakrio i da si sve znao Lijepi moj đakone.
Znao si da je život hrišćanina sav u ljepoti i radosti i da smrt je kraj od koje počinjemo, da na ovom svijetu naš život počinje, ali se ovdje ništa ne završava. Igra se nastavlja, ona igra koju si kao goluždravo vrapče započeo za pjevnicom manastira ovdje u Nikšiću a nastavio u manastiru Ostrog, gdje si naučio da monaške kelije nijesu samo molitvenice već igraonice u kome se Bog skriva pa Ga tražiš i nekad Ga izgubiš, a nekad nađeš. Ali, nikad ne prestaješ da se igraš u toj potrazi za Hristom. A Tvoje igračke su bile ne slikovnice već molitvenici, parimejnici, psaltiri, kadionice i putiri. Tvoja i naša mladost je sva bila u Svemladosti Hristovoj. Onoj Svemladosti kroz koju si zavolio svoju Milicu a Angelinu i Divnu naučio da je Crkva ta igraonica u kojoj si odrastao i kojoj si vjeran bio.
Lijepi moj đakone. Koliko sam puta vidio i svjedočio da si se radovao onim ubožjacima, prosjacima, mučenicima ovog svijeta sa kojima si se šalio i koje si često grlio i sa Njima selfije pravio. I tek kada si otišao shavatio sam da nikad nijesi odrastao već si u toj dječjoj igri ostario. A kako si tek služio, kakva krasota kao da si na oblacima letio pa bi taj liturgijski lahor, radosni svakog dotakao i nikog ravnodušnim nije ostavio. Znao si da je ova Hristova igra ljekovita samo ako je istinita i ako čitavog sebe njoj predaš. I kad Ti je tijelo oboljelo i kad nijesi sve jasno vidio, niti dobro razmišljao opet si se izborio i povratio pa si poslednja dva dana Hristu u toj igri služio da bi Te on i zagrlio i pomazio i poljubio i sačuvao. Ali Te od nas rastavio i nikakva mudrost ni teologija ne može nam tu pomoći, nikakve riječi, ni utjehe se ne mogu pronaći, ni za tvoju majku ni oca, za Desu i Ivanu, za Milicu i Angelinu i Divnu, za nas…
Ali ono što je za nas ljude nemoguće i nestvarno u Bogu je moguće i stvarno. Znam, otvoriće srca svih koji su Te voljeli i svaku će ranu zaliječiti, ali srce će zapamtiti, ne možeš Ga prevariti, zato je srce što se igra u našoj duši i tijelu dječjom igrom koju niko ne može suspregnuti. I kad jednom srce preskoči pa opet nastavi da kuca i igra se, kad nas stisne neka nevidljiva ruka na našim grudima znaćemo da si se to ti javio Lijepi moj đakone i da Te nijesmo izgubili jer smo Te voljeli. Ne može umrijeti Ljubav Onoga koga voliš niti izblijediti lice Onoga kome se raduješ. Ljubav ne stari, nema sijede vlasi niti izborano lice već ima kićane odežde kakve si i Ti nosio. Jednom sam Ti rekao da sam negdje pronašao kanon u kome se zabranjuje da se đakoni previše ukrašavaju sjajnim odeždama, pa si se nasmijao i odgovorio mi da neka to bude sav Tvoj grijeh. Sada znam da je to grijeh ljubavi za Hrista za koga si se čitav život pripremao. I zato ne tugujemo Lijepi moj protođakone, niti plačemo već smo se samo Tebe i tvog osmijeha uželjeli. Ali ćemo se sresti i vidjet ako Bog da oče Vladimire i onda se bratski natenane ispričati. Tvoja poslednja poruka u mom telefonu koju čuvam kao relikviju glasi: Hvala Ti brate moj pa se gledamo i plaćam piće. Držim Te za riječ moj lijepi brate. Do Vaskrsenja, Do Vaskrsenja.
Protojerej stavrofor Boris B. Brajović
Izvor: Mitropolija Crnogorsko-Primorska
