Piše: Dušan Krcunović
U mjesecu julu 1945. godine, dakle tačno prije osamdeset godina, Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije osnovao je Odeljenje za agitaciju i propagandu, poznato po zloglasnoj skraćenici Agitprop. Rukovođenje Odjeljenjem Agitpropa povjereno je Milovanu Đilasu, koji je uz J. B. Tita, Aleksandra Rankovića i Edvarda Kardelja, bio jedan od vodećih jugoslovenskih komunista tokom Drugog svjetskog rata i nakon njega – sve do 1952. godine kada je pao u nemislost drugova iz Partije čiju je rigidnu politiku pokušao da demokratizuje. Na mjesto sekretara Agitpropa postavljen je Stevan Mitrović, dok je komesar za kulturu Agitpropa postao Radovan Zogović, najeksponiraniji i najbeskrupulozniji član ove „crne trojke“. Glavni zadatak Agitpropa bio je dvostruk: izgradnja novog kulturnog ambijenta u duhu socijalističkog realizma i uništenje starih institucija kulture koje su izgradili „klasni neprijatelji“ i „domaći izdajnici“, tj. protivnici socijalističke revolucije i gubitnici u građanskom ratu. Članstvo u Agitpropu bilo je zagarantovano samo za one intelektualce koje je sam Đilas opisao kao „pametne, dobro indoktrinisane i ogrezle u ideologiju“. Oni su bili glavni kulturni arbitri koji su odlučivali o karijerama i sudbinama pisaca, umjetnika i stvaralaca u poratnoj Jugoslaviji u čijoj je kuturnoj politici došlo do inverzije između stvaralaštva i kritike, u korist kritike koja je propisivala pravila za stvaralaštvo.
Ako je suditi na osnovu društvene atmosfere koja je ovih dana ponovo zasićena erupcijom pepela iz neugašenog grotla netrpeljivosti prema drugačijem političkom stanovištu i nepodobnoj nacionalnoj pripadnosti kojoj pripadaju ovogodišnji dobitnici Državne nagrade 13. jul, onda je jubilej osamdesetogodišnjice osnivanja Agitpropa zasijenio Dan crnogorske državnosti (1878) i Dan ustanka (1941). Ta okolnost nameće pitanja: zašto je javna sfera crnogorskog društva (ponovo) postala scena za manifestaciju agitpropovskog „jubileja“ i po čijem scenariju se održava njegovo (ne)zvanično obilježavanje? Da li je istorijski fa(c)tum što je ova bivša jugoslovenska republika dala tri najeminentnija rukovodioca Agitpropa shvaćen kao factum dictum, „rečeno učinjeno“ kao odjek neke stare direktive, diktata i naloga u savremenosti? Mogu li direktive biti zakonima duboke države zaštićeni nematerijalni spomenici socrealističke kulture, koji, kao i materijalni spomenici otjelovljuju neispunjene zahtjeve prošlosti, stalno pozivajući na akciju? Postoji li ideološki kontinuitet između socijalističkog realizma i „državotvorne“ pravovjernosti?
Za odgovore na ova (retorička) pitanja i uzavrelu drušvenu atmosferu pobrinuli su se savremeni sledbenici ideologije koja je osnovala Agitprop, a koji su ovih dana pojačali aktivnosti, ne na zaštiti tekovina 13. jula, već prije na obilježavanju za njih, po svoj prilici važnijeg jubileja osamdesetogodišnjice Agitpropa. Zahvaljujući režiji kulturtregera koji su podržavali trodecenijsku strahovladu OKG DPS-a i bili njeni plaćenici, obilježavanje osamdesetogodišnjice Agitpropa protiče ne toliko svečano i paradno, koliko udarnički i radno: progonom moralno-politički nepodobnih dobitnika Državne nagrade 13. jul koja je – ako cinično izuzmemo njen mnogo vrijedniji novčani dio – odavno devalvirana, kao i mnogo toga drugog, zahvaljujući partijnosti kao svevladajućem principu.
No, i pored svega, kulturtregerima bliskim OKG treba zahvaliti bar iz tri razloga: najprije, zbog oživljavanja kolektivnog sjećanja na vrijeme militantnog agitpropa, kako nam se ta pošast ipak ne bi ponovila, makar u onom svom izvornom, bratoubilačkom obliku; nadalje, zbog mučnog podsjećanja da i aktuelni vlastodršci moraju da se čuvaju principa partijnosti prilikom dodjele nagrada i priznanja; napokon, da raspuštanje Agitpropa koji je decenijama u stalnom zasijedanju podrazumijeva da pripadnost laureata Trinestojulske nagrade nekom etnosu, konfesiji, klasi ili ideološkoj orijentaciji ne smije biti kriterijum njenog dobijanja, već nesumnjiva vrijednost književnog, umjetničkog i naučnog ostvarenja.
Dušan Krcunović,
Filozofski fakultet, Nikšić,
Studijski program za filozofiju
