Oduvek sam voleo kratke priče. Fascinira me to što se na samo nekoliko stranica može predstaviti ceo jedan svet, život, stvarnost. Tu je početak, ali tu je odmah i kraj. U takvim pričama vidim pravu snagu umetnosti – prostor je ne može ograničiti, kvalitet joj ne možemo izmeriti kvantitetom. Broj reči, sintagmi i rečenica nikada neće biti faktor na osnovu koga će se o nekom delu suditi… Priče za mene predstavljaju književnost u malom. Kada poželim pobeći od obimnosti i težine koju roman sobom nosi, često se okrećem njima i njihovoj nenametljivosti i jednostavnosti. Naravno, ne samo tada. Priče su nezaobilazni deo mog književnog menija.

Piše: Nemanja Glišić
„Prodavnica tajni“ je zbirka priča Dina Bucatija, italijanskog novinara, pisca i pesnika, kojoj se uvek rado vraćam. Priredio ju je Bucati lično – dve godine pre svoje smrti sakupio je svoje najbolje kratke priče i od njih sačinio ovu knjigu sa željom da ljude upozna sa svojim stvaralaštvom, odnosno da svetu ponudi najinteresantnije od onoga što je napisao. A napisao je mnogo toga jer je bio svestrani umetnik. Iako je bio vrlo uspešan u pisanju romana (Tatarska pustinja smatra se vrlo značajnim ostvarenjem), ono po čemu je ostao upamćen i za šta se njegovo ime najviše vezuje jesu priče koje je stvarao.
Bucatijeve priče su čudne, jednostavne i ponekad umeju izgledati banalno. Ali to je samo privid koji nam se nameće najviše zbog suvoparnog, novinarskog stila kojim odišu. Takav stil pisanja nimalo ne iznenađuje jer se pisac pored književnosti do kraja života bavio novinarstvom, svojim prvim poslom. Međutim, nije potrebno mnogo da bi se otkrilo koliko su Bucatijeve priče i poruke koje nose duboke i složene, i koliko u njima ima simbolike. Teme koje autor obrađuje variraju od priče do priče – one su nestvarne, realističke, religijske, strašne, paradoksalne, vizionarske – ali je svima zajedničko bogatstvo metafora i alegorija.
Priče umeju često ostati nedorečene, ali u tome i leži glavna snaga Bucatijevog stvaralaštva. On će vas naterati da razmišljate, da se pitate i da o priči mislite još dugo pošto s njom završite. U izvesnoj meri možemo povući paralelu između stvaralaštva Kafke i Bucatija. To se najbolje ogleda u prikazima apsurdnih situacija koje kod oba pisca često srećemo. U katalogu od 19 priča svaka je vredna i interesantna na svoj način, ali zbog specifičnosti tematike kojom se bave nikako ne treba propustiti Sedam spratova, Ipak kucaju na vrata, Miševi, Nešto se desilo, Hodnik velikog hotela. Ove priče najbolje demonstriraju moć i jednostavnost Bucatijeve mašte i garantuju da ćete im se vraćati.
Iako napravljene kao kompilacija najboljih radova iz raznih perioda stvaranja autora, u pričama se mogu uočiti neke univerzalne ideje koje se, u manjoj ili većoj meri, konstantno pojavlju. S jedne strane to je ljudska nemoć da se odupre naletu promena; nesposobnost da odbranimo sopstvene želje i htenja i strah da se suprotstavimo višoj sili. Pored toga, u ovim pričama često ćemo videti prikaz čoveka koji konstantno nešto iščekuje, koji se stalno nada da će život doneti neku veliku promenu. Međutim, bez sopstvene akcije i dela, život prolazi u tom beskrajnom iščekivanju i jedino što sa sobom donosi jeste kraj, tj. smrt.
Ako se niste do sada susreli s ovim majstorom kratkih priča, krajnje je vreme da to učinite. Prošetajte se do sebi najbliže Prodavnice tajni i za početak kupite samo jednu priču. Videćete – vrlo brzo vratićete se po još.
Izvor: opismenise
