Evo, još jednom dobro da operem ruke. Ovo će danas biti tačno sedamdeseti put. Radim za vrlo zahtjevnu firmu. Posao obavljam preko kompjutera od kuće. Imam užasni strah od bakterija, virusa, generalno mikroorganizama. Zato sam prestao da idem na posao, ali sve perfektno završavam od kuće.
Hranu mi donose isti ljudi iz iste firme. Znaju me, pa znaju da sve mora biti dobro zapakovano. Vrlo, vrlo dobro zapakovano.
Kontaktiram sa psihijatrom, takođe, preko kompjutera. Uopšte ne izlazim napolje. Donose mi razna sredstva za dezinfekciju kuće, odjeće, obuće, za ruke, kosu. Za sve, tačnije. Posebno za hranu. Naravno, i ova sredstva se donose u posebnim higijenskim uslovima. Psihijatar mi šalje gomilu ljekova koja su, takođe, vrlo dobro upakovana. Vrlo je zabrinut za mene. Nagovarao me da ga pustim da dođe, ali nijesam smio.
Bojim se prisustva drugog čovjeka u kući. Redovno pričamo, često i po više sati putem skajpa. Zaista, kako vrijeme prolazi, situacija mi se sve više pogoršava. Platu primam elektronski, novac ne diram u ruke. Sve transakcije obavljam od kuće. Vremenom, počeo je strah od hrane, pa sam sve manje sam jeo.
Na kraju, samo toliko da ne bih umro od gladi. Potom sam potpuno prestao da je uzimam. Bio sam živi leš. U agoniji sam zamišljao kako će ljudi iz firme da mi drže posmrtni govor. Kako sam bio dobar, kako ovo-ono, stručnjak… Nikad me ljudi nijesu uživo vidjeli, ali će zato na komemoraciji svi držati svijeće, naravno kompjuterske.
Posle moje smrti, pretpistavljam da je tako baš bilo. Eto, tako…
Priča preuzeta iz knjige “ Sa druge strane“, autora Miloša Lalatovića
