Piše: Elis Bektaš
Pita me poznanik, ne krijući prijekor pa i ljutnju u glasu, zašto nisam iskoristio svoju ulogu glasa u javnom prostoru i naružio Milorada Dodika zbog poziva bosanskohercegovačkim muslimanima da odbace svoju vjeru i prigle hrišćanstvo.
A čuj, odvratih tom poznaniku, Dodikova izjava jeste budalasta, pa čak i skaredna, ali ne bih joj ja pridavao toliki značaj niti bih je posmatrao kao izolovanu i samoniklu anomaliju, već prije kao nakaradno artikulisan odgovor na višedecenijski narativ koji dolazi iz nezanemarivog dijela političkih, akademskih i vjerskih krugova političkog Sarajeva i koji počiva na ubjeđenju da su Srbi, a s njima i Hrvati, samo odmetnuti Bošnjaci ili potomci došljaka iz susjedstva koji uživaju privilegiju imanja rezervne domovine, čime se umanjuje njihovo političko i istorijsko pravo u Bosni i Hercegovini.
Dodik nije na glasu kao taktilan političar i krasi ga rafinman kakav se nalazi kod stereotipnih kamiondžija i drvosječa iz holivudskih filmova. Ali političkom Sarajevu i onima koje ta poluprijestolnica zastupa bilo bi mudrije da obuzdaju kuknjavu i zapitaju se šta je Dodika navelo da posegne za budalastim i neotesanim riječima.
Pojednostavljeni i generalizirajući odgovor na to pitanje, po kojima „svi oni misle isto“, ujedno su i najopasniji, jer se poput bumeranga vraćaju i pogađaju pravo među oči one koji su ih ponudili. Budalastost u Bosni i Hercegovini ne stanuje na samo jednoj adresi i samo onaj ko joj je širom otvorio vrata neće vidjeti da su i vrata Dodikovog političkog dućana, uprkos njegovom sirovom i kočijaškom narativu, još uvijek širom otvorena i da su razgovor i dogovor još uvijek itekako živa opcija.
Da bi do razgovora i dogovora došlo, potrebno je da svi načine neke ustupke. Dodik da se odrekne svoje neotesanosti i svog maksimalizma, te svog, valjda pod uticajem Trampa i Orbana, sve živahnijeg supremacizma, a političko Sarajevo da se odrekne svoje podmuklosti i svoje vjernosti kršenju postignutih sporazuma i dogovora, a iznad svega da odbaci sluganski odnos prema bavarskom činovniku u fotelji visokog predstavnika.
U Bosni i Hercegovini pitanje konfesionalne i etničke pripadnosti od drugorazrednog je značaja spram pitanja bolno nedostajućih pristojnosti, poštenja i poznavanja pravnih normi među njenim elitama. A u takvoj zemlji lako je sluđivati široke mase suštinski sporednim temama poput prevjeravanja, kako široke mase ne bi vidjele ekonomski, politički, pravni i opštecivilizacijski ponor kom se vrtoglavo približavaju.
