Piše: Sveštenik Gojko Perović
Na poklon barskom sabornom hramu, povodom devete godišnjice njegovog osvećenja, stigla je blagoslovena i osveštana kopija hilandarske čudotvorne ikone Trojeručice. Ova ikona-kopija je dar porodice Šćepanović, i od ovih dana, pa nadalje, ona će biti sastavni dio Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru.
Možda nekoga zbuni izraz „kopija“, pa još „kopija ikone“ ili „kopija čudotvorne ikone“? Naročito je zabuna moguća zbog svakodnevne i banalne upotrebe riječi „kopija“ koja nas asocira na to da nešto nije original, i da samim tim nema pravu ni potpunu vrijednost. Čak u nekim segmentima našega života, kopija sugeriše prevaru i laž. Zato, recimo, našim kopijama ličnih karata treba ovjerena potvrda notara ili neke druge pravne službe.
Iz toga razloga, crkveni jezik insistira na izrazu „vjerni prepis“, a ne kopija. Njima hoće da se ukaže na vjerodostojnost postupka prepisivanja (precrtavanja) Bogorodičinog lika, ali i na povjerenje koje Crkva ima prema ljudima koji su taj prepis uradili, i koji su ga odobrili. Prepis je drevni postupak, bez koga Crkva, do današnjeg dana, ne bi mogla da ima tolike brojne i važne primjerke Svetog Pisma, bogoslužbenih knjiga, crkvenih kanona, manastirskih tipika i sl. Bez „vernog prepisivanja“, a prije pronalaska štamparije, ne bi bila moguća bogata i važna crkvena kulturna zaostavština, kako u pogledu pisane riječi, tako, dobrim dijelom, i u pogledu likovne umjetnosti.
Prepis, odnosno precrtavanje ikone, ima svoje duboko bogoslovsko opravdanje baš u činjenici da mi u Crkvi same ikone ne posmatramo kao neka zasebna „božanstva“, niti u njima samima (ma kako da su lijepo naslikane, i ma čime da su ukrašene) vidimo predmet našega bogopoštovanja. Ikone (i freske) su tek samo odraz ili slika (prepis ili nacrt) originalnog lika Gospoda Isusa Hrista, Majke Božije, Svetih anđela i Gospodnjih svetitelja, od kojih niko nije ovdje među nama u istorijskom, zemaljskom bitisanju, nego su svi živi stanovnici Nebeskog carstva, i svojim primjerom (moštima, čudima, praznicima njima posvećenim) zovu i nas ka Nebeskom Ocu i Nebeskom Gradu, ka sebi… Baš zato, zbog svoje „posredničke“ uloge između nas koji se molimo i živog originala kome se molimo, ikone ne predstavljaju kršenje Druge Božije zapovjesti, kako su to, netačno, propovjedali ikonoborci iz osmog i devetog vijeka (a možda ih ima i danas)…
Ikone, pa i Svete knjige, ukoliko jesu zapis i nacrt urađen sa vjerom (u Hristovo vaskrsenje i u svedočanstvo koje tom Vaskrsenju daje svetitelj koga slikamo) i sa ljubavlju, zaista predstavljaju autentičan izraz blagoslovenog lika (Božijeg, svetačkog) kroz koji djeluju sile Božije blagodati. I onda nema granice u broju „dozvoljenih i blagoslovenih“ reprodukcija.
Koliko može biti molitava (na blagoslovenom crkvenom skupu ili iz naročitih potreba svake pobožne duše) i čistih obraćanja ka Bogorodici, Bogu i svecima iz pobožnih duša, toliko može biti i „kanonskih, blagoslovenih“ ikona sa jednim te istim, precrtanim Svetim likom. Dakle- bez broja i kraja. Za sve je potrebno samo i jedino, prepoznavanje crkvene zajednice, da se radi o autentičnom odrazu originala kome upućujemo svoje molitve. A zajednica je često čak i tamo gdje su „dvoje ili troje“ u ime Božije okupljeni.
Otuda, sami lik Majke Božije ima danas u hrišćanskom svijetu bukvalno bezbroj svojih osveštanih i čudotvornih izraza (Kazanska, Vladimirska, Odigitrija, Filermosa…). A opet, svaka od tih ikona, ima u svakom hrišćanskom domu svoju kaširanu, štampanu, drvenu ili plastičnu reprodukciju… I? I sad, ko je taj koji će da odredi granicu gdje počinje a gdje prestaje Božije čudo, kada su u pitanju naše molitve pred svim tim takvim blagoslovenim ikonama?
Ono što je jedino sigurno: u ovakvim molitvenim sabranjima, poput barskog, koja okupljaju molitvu i ljubav cijele crkvene zajednice od Hilandara, preko Ulcinja i Bara, do Peći i Beograda, stanuje i čuva se vjera u Božju pomoć, i Božija čuda, kojima smo došli na ovaj svijet, i kojima, ako Bog da, idemo i ka nekom boljem.
