Imam u kancelariji, ne svojom voljom, tri metra dužine nečega što liči na knjige. Stoji to tako kao šarenilo u policama. Niti to ko čita niti bi tu imao šta naći. Sve živi „klasici“ Mijo Bokser Popović, Miodrag Miško Vuković, Adnan Čirgić, Branko Vojičić, Andrej Nikolaidis…
I naravno Ištvan Kajić to je jedan od onih pripejd intelektualaca iz Srbije sa imenima koja prije liče na neke književne likove nego na stvarne ljude. Evo, sami recite liči li vam na stvarnog čovjeka ime Aleksej Kišjuhas, Milivoj Bešlin, Aleksandar Olenik… Svakako ni u primisli nemam aluziju prema nacionalnom u tim imenima. Svi ti likovi sa svojim, kao sparno ljeto dugim i smornim tekstovima čame u polici u mojoj kancelariji.
Uzmem neki dan, bilo manje posla pa bio dokon, da pogledam šta sve tu ima. Kad ono gomila pubikacija koja nosi naslov „Medijski dijalozi“. Tu saberu svoja bezvrijedna seminarska štiva u knjižurinu od 700 stanica, koju nikad niko ne otvori i služi kao podmetač pod saksiju sa cvijećem, pod kućištem računara ili za kakvu drugu potrebu, osim čitanja. U tim svezcima su mi posebno zapala za oko dva autorska imena Željko Rutović i njegov kum Mimo Drašković. To je onaj Mimo što je bio član prethodnog Savjeta RTCG. Ne pretjerujem vjerujte mi, ko može da čita takva štiva taj onda može da uživa i u literaturi Broza i Kardelja.
E sad, svakako nijesu ovi depees pisci ni vrijedni pomena u literarnom smislu. Imam ja druga dva problema. Prvi je samo moj. Ne znam šta da činim sa tom gomilom bezvrijednih knjiga, koje usput nijesu moje. Državno je to vlasništvo. Razmišljam da dam oglas – ustupam uz novčanu nadoknadu (da ja dam pare) stotinjak knjiga. Ne bi mi bilo žao tog novca. Do tada će u policama stajati okrenute naslovima prema zidu. U mene će da gleda prazno bjelilo, nalik onom unutra.
Drugi još veći problem za mene je to što je za te bezvrijedne knjižurine potrošen ogromni novac iz državne kase. Plaćalo se to debelo. Da vam je samo vidjeti kako je uredno i skupo izdat “ Akcenatski priručnik“ Adnana Čirgića. Da je Stanislav Vinaver, pa mnogo jada. A kamoli Čirgić.
I sad se mi čudimo Čirgiću što komituje, Miju Bokseru što jeguta kod ustaše Bujaneca, Nikolaidisu što Cetinjane pretvara u Konane. Punilo se korito iz državne kase, putovalo to i skublo gdje je god šta moglo i ne može to sad reći – skičim ja zbog praznog korita. Mora to makar debilski neubjedljivo upakovati u neku političku i patriotsku priču.
Nego i ja odužih niokošta i nevješto. Kao da bi o ovoj sviti Milovoj iko mogao napisati išta pristojno i znaveno.
Na kraju ako negdje vidite oglas da neko nudi tovar knjiga baš povoljno, znajte da sam to ja. I ne da neću tražiti za njih novac nego ću dati makar jednu zelenu – gaetušu. I ako me ne prošpijate, da arčim državnu imovinu, pokloniću vam jednu pravu knjigu. Recimo baš ovog Vinavera, da vi kojima je promakao, vidite kako piše majstor. Stanislave oprosti što te metnuh u isti tekst sa ovom vrstom. Vi ne dijelite ni isti kosmos. Kamoli književni stil!
Petar Ivanović
