Ne znam za tebe dragi čitaoče, ali, iskreno, mene umara i sama pomisao na Mila Đukanovića
Odavno Đukanović zvuči, a odista i znači, kao mjerna jedinica tereta, što visi o vratu crnogorskog društva; pritiska, steže, tegli državu uvijek u neku silaznu putanju, ali umjesto u koš, decenijama završavamo u košmarima tranzicije, mržnje, diskriminacije, nepravde i podjela.
Upravo, kako smo došli u kakvo-takvo stanje oslobođenog društva, sve više uviđam da je minulih tri i po decenije jedino Đukanović proživljavao nekakve lične tranzicije i transakcije, dok je čitava država bila svedena na nivo depozita položenog kao garancija, hipoteka, u slučaju da propadnu Milovi milionski biznis-planovi i vjetrenjače.
Država kao lična investicija, građani kao jeftina radna snaga, a Milo, kako bi rekli njegovi fanovi iz Luksemburga, „kral“, – suvereni prodavac, zemlje, magle i koječega.
Možda bi za Crnu Goru najbolje, najzdravije, bilo da se ime Mila Đukanovića ne spominje u javnosti jedno trista pedest godina. Najmanje toliko!
Onda bi, valjda, ljudi sa debele distance, lišeni straha, sitnih i krupnih ličnih interesa, a bogme i obmana, mogli sačiniti jednu evidenciju Milovih prihoda, s jedne strane, i državnih rashoda tokom njegove poslovne vladavine Crnom Gorom, s druge strane.
Čisto da se ispita kakav je državni „saldo“ ostavio Milo Đukanović: koliko dugova, koliki je bio odliv mozgova i radne snage, koliko izgrađenih puteva, koliko zatvorenih fabrika, koliko podjela, koliko posječenih šuma, koliko uništenog strpljenja i živaca, koliko vjetrenjača, koliko rasprodate državne zemlje, pogotovo obale… i tako dalje, i tako dalje.
Milovan Urvan
