U jednom od mnogobrojnih pisama Jeremiji Gagiću, ruskom konzulu u Dubrovniku, Njegoš se žali kako mu „svagda soputstvuje protivni vjetar“.
„Za mene, – kaže Vladika u pomenutom pismu, – pribježišta, na priliku, ne ima do u grobu“. Doista je udivlenija dostojno da se sve naše stvari na obratni durbin gledaju; al’ da: što hoće ljudi, to i vrijeme trpi. Tako, na primjer, kad Crnogorci počnu samovoljno raditi kao što su svagda, tad kažu: „Vladika je čovjek slab, pa bi trebao strožiji i sposobniji čovjek da njima vlada“.
Kad se prestupnici nakažu, onda vele: „Vladika vlada strogo, tirjanski“. Kada Turci nas pušte, te malo otpočinemo, onda kažu: „Već Crnogorci nijesu oni prvi, nego im je upravlenije današnjega vladike junačkome duhu mnogo povredilo“.
Kad Crnogorci ne miruju no se svete i gone s Turcima, onda kažu: „Tome je uzrok slavoljubije današnjega nemirnoga i krvožednoga vladike.“ Svaka se naša pobjeda krije i naziva surovom, divljom, i Bog zna kakvima imenima. (…)Ej, kukavna Crna Goro! Naša krv, naša stradanja i muke ne zaslužiše čelovječeskoga sostradanija.
Izvor: Njegoševo pismo Jeremiji Gagiću
