Piše: Dušan Opačić
Ove godine smo obeležili 130 godina od rođenja Sergeja Aleksandroviča Jesenjina (3. oktobar 1895) a uskoro će se navršiti sto godina od njegove tragične smrti (27. decembar 1925). Ove godišnjice podsećaju nas na pesnika koji je obeležio rusku liriku svojom neposrednošću, nežnošću i ljubavlju prema rodnoj zemlji, ali i na tragičan život čoveka koji nije mogao da preživi sudar sa vremenom koje je tražilo čeličnu hladnoću.
Jesenjin je zauvek ostao jedan od najznačajnijij ruskih pesnika XX veka, čovek koji je svoju sudbinu proživeo u stihovima. O njemu je, iz perspektive čoveka koji je preživeo najgore krajnosti jedne epohe, pisao Varlam Tihonovič Šalamov, pisac i svedok logora Kolime. Njegov kratki esej „Odgovor na anketu o S. A. Jesenjinu“ iz 1965.godine, ostaje jedan od najdirljivijih, najiskrenijih osvrta na Jesenjina, pogled koji ne romantizuje pesnika, ali duboko oseća njegovu poetiku i ljudskost.
Šalamov zapaža:
„Jesenjinove pesme bile su njegova sudbina, to je glavno, najvažnije.“
On vidi u Jesenjinovoj poeziji puls žive krvi, iz koje izvire iskrenost i životna toplina, koja nadvladava sve umetničke nesavršenosti i hrapavosti pojedinih strofa. Čak i da nema besprekornih pesama, Jesenjin ima romansu kao što je „Prozborila šuma zlatna“, koja mu obezbeđuje besmrtnost u ruskoj lirici.
Šalamov vidi Jesenjina kao pesnika koji je živeo u potpunoj iskrenosti prema otadžbini:
„Ako vikne sveta četa: ‘Ostavi Rusiju, živi u raju!’– Ja ću reći: ne treba mi raj, dajte mi moju otadžbinu!“
Ove reči i stihu, podseća Šalamov, nisu bile moderne u dvadesetim godinama prošlog veka, ali su izuzetno principijelne i hrabre, a vreme je pokazalo da su iskrene i patriotske.
Jesenjin je imao dva istinska učitelja: Aleksandra Bloka i Nikolaja Kljujeva. Svi ostali uticaji bili su prolazni. Baš preko Kljujeva, Jesenjin je upoznao imažinizam, književni pravac koji je trajao kratko, ali je ostavio dubok uticaj na njegov stil.
Šalamov naglašava da je Jesenjinova poezija neposredna i čista, pesnički ritmična, „kao narodna pesma“. Njegove strofe uvek se dele na smislene redove, a svaka reč ima težinu i melodiju, upravo ono što ga izdvaja od svojih savremenika i što ga čini bliskom čitaocu i danas.
Jesenjinovi pejzaži nisu simbol ili alegorija, već živi prikazi prirode i ljudskog života. Šalamov podvlači njegovu sposobnost da poetizuje i životinje, pesme o kučki koja se oštenila ili upucanoj lisici, napisane su s toplinom, bez preterane simbolike. Životinje su u Jesenjinovom svetu deo ljudskog života, jednako važne i zanimljive kao ljudi. Ovo još jednom ilustruje šta je za Šalamova bila suština poezije: istinitost, neposrednost i sposobnost da čoveka dohvati u njegovoj najčistijoj formi.
Šalamov je video svet koji Jesenjin nije mogao da preživi: industrijsku, kolhoznu i represivnu epohu, svet u kome osetljivost postaje opasnost. Jesenjin je umro svojom ili tuđom rukom u Lenjingradu, dok je Šalamov preživeo, svedočeći o surovosti vremena i gubitku ljudskog duha.
„On nije bio slab. On je bio suviše živ za svoje vreme,“ kaže Šalamov, ukazujući na tragičnu snagu Jesenjinove ličnosti.
Time se otkriva duboka usaglašenost između dva pesnička života: jedan kraj, tragičan i ranjiv, i drugi koji je preživeo da bi preneo istinu o svetu koji uništava osetljivost.
Jesenjinova poezija ostaje večni svedok ruske duše i ljubavi prema otadžbini. Šalamov nas podseća da poezija nije samo uteha, ona je svedočanstvo, ogledalo vremena i ljudske prirode. „Jesenjin nije izgubio život uzalud. On je pokazao granicu posle koje poezija više ne može da spase čoveka.“
Danas, na 130 godina od njegovog rođenja i skoro sto godina od smrti, Jesenjinov glas i dalje odjekuje kroz stihove, a pogled Varlama Šalamova nam omogućava da razumemo ne samo pesnika, već i epohu koja ga je stvorila i koja ga je uništila.
Izvor: Iskra
1. Varlam Šalamov, Otvet na anketu o S. A. Esenine, prvi put objavljeno u: Seoska omladina (Selьskaя molodёžь), Moskva, 1965, br. 9, str. 8.
2. Šalamov, V. T., Sabrana dela: V 6 t. + t. 7 (dopunski): priče i ogledi 1960–1970; pesme; članci, eseji, publicistika; iz arhive pisca, Moskva: Knjižni klub „Knjigovek“, 2013, str. 245–246.
3. Arhiv V. T. Šalamova: shalamov.ru
