Crkva ga je najprije mudro izvela na ulicu, kojoj je DPS bio vičan samo pod upotrebom suzavaca, ali gdje ćeš suzavcem na djecu i žene koji šetaju mirno u tačno zakazanom, prijavljenom i predviđenom roku? Nijesu to kabadahije koje gumama blokiraju državnu saobraćajnicu
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Preokret koji se zbio u posljednje 4 godine na političkoj sceni Crne Gore, sigurno je zavrijedio da iz istorijskih zbivanja pređe u udžbenike političkih nauka. Monolitna partija DPS koja je početkom 2019 godine osvanula kao sistem koji je u sebe usisao cijelu državu, a spremao se da bez po muke, pod svoj nadzor stavi i SPC (pošto je prethodno našao načina da uokviri djelovanje muslimanske zajednice i rimokatoličke crkve), sada, četiri godine kasnije, postoji samo kao odbačeni omot upotrebljenog proizvoda.
Crkva ga je najprije mudro izvela na ulicu, kojoj je DPS bio vičan samo pod upotrebom suzavaca, ali gdje ćeš suzavcem na djecu i žene koji šetaju mirno u tačno zakazanom, prijavljenom i predviđenom roku? Nijesu to kabadahije koje gumama blokiraju državnu saobraćajnicu.
U toj areni ulice i trga, gdje se po evropskom standardu zbivaju sve ključne društvene promjene, Crkva je uspjela da DPS-u iz ruku otme legitimitet, i prebaci ga na svoju stranu. Onoliko i onako emancipovano građanstvo, sve više je predstavljalo državu i njenu politički kvalifikovanu većinu, dok je sve manje to bio slučaj sa parlamentom, kome se usput bližio kraj mandata.
Uslijedilo je i raščišćavanje terena na strani DPS-ove dugogodišnje opozicije. Gubitnici svih prethodnih bitaka su gospodski sklonjeni u stranu, a na čelo političke ponude, tj. alternative suptilno je stala sama Crkva u liku dugogodišnjeg profesora Cetinjske bogoslovije, koji je istovremeno bio i univerzitetski predavač. Mat u tri poteza: ulica, upornost i promjena aktera.
Do narednog čitanja u novom broju.
