Da politička scena u Crnoj Gori funkcioniše kao “politički teatar“ potvrđuje i predizborna predstava „Gusarski upad“ koja se igra na njenoj sceni. Radi se o novoj političkoj adaptaciji stare priče o „državnom udaru“.
Politička predstava „Gusarski upad“ u režiji nekoliko iskusnih političkih subjekata, osmišljena s ciljem insceniranja „državnog udara“ najjačem političkom subjektu u predizbornoj utakmici, proizvela je samo bumerang efekat, bolje reći brehtovski obrt. Umjesto identifikovanja sa glumcima-političarima, ova predstava je kod publike izazvala „racionalno preispitivanje“ i kritički sud o onima i onome što je gledala na sceni. A na sceni se realistički prikazala naša mračna Crna Gora: Crna Gora kao lider u regionu u produkciji „državnih udara“; Crna Gora kao gusarska destinacija u kojoj uvezeni „karipski gusari“, za razliku od njenih građana, bezbjedno žive, i prikazalo se, na koji način moćna, crnogorska „institucija“ Gusarsko pismo, štiti gusare i njihove jatake. Gusarenjem su se nekada bavile brojne evropske države i kraljevine koje su ratovale sa svojim susjedima. Gusare, koji su napadali ratne brodove i priobalja tuđih država je štitilo Gusarsko pismo (dobijeno od matične države), od smrtne kazne i ropstva ukoliko dopadnu u ruke države koju su opljačkali. Pismo je gusarima garantovalo: da će u tuđoj državi imati tretman zarobljenika i da će biti pušteni uz otkup ili razmjenu; njime bi se gusari obavezali da će dio plijena koji steknu bez naknade predati državi koja im pruža utočište…
Ovu političku predstavu možemo svrstati u tragikomični žanr. Ona je tragična jer su njeni autori-akteri sami sebe prikazali kao jednu okoštalu partijsku strukturu koja propada sama od sebe, a komična je jer njeni autori-akteri upravo kroz „politički teatar“ pokušavaju da se grčevito održe na političkoj sceni.
Na predsjedničkim izborima građani Crne Gore su smijenili jedan diktatorski režim kojeg je personifikovao njegov presdsjednik i izborili su se za smjenjivost vlasti kao demokratsku vrijednost. Parlamentarni izbori su još presudniji jer na njima građani odlučuju hoće li Crna Gora i dalje biti prepoznata u svijetu kao „gusarska destinacija“, kao bezbjedno stjecište „karipskih gusara“ Šinavatri i Do Kvonova, kao država u kojoj vladaju nepisani zakoni džungle, odnosno zakoni partijskog feudalizma koji crnogorsko društvo dijele na partijske feude. Ili će Crna Gora biti bezbjedno mjesto za život svih njenih grđana, država sa zdravim društvenim ambijentom koji će motivisati brojne stručnjake i mlade ljude koji masovno napuštaju Crnu Goru da ostanu u svojoj državi. Odliv mozgova je rezultat politike ostrakizma jednog partitokratskog režima kojem nelojalni, obrazovani ljudi, „oni koji misle svojom glavom“ predstavljaju smetnju. I zato na konkursima za radna mjesta prioritet imaju „penzioneri“ i „mladi, pametni“ koji svoje neznanje pokrivaju lako stečenim „ponjavama“ na privatnim fakultetima ili kupljenim diplomama, oni koji nikada nisu doživjeli studentske agonije, nesanice i tremu pred ispitom. Samo je djelimično istinita tvrdnja da mladi, obrazovani i stručni kadrovi „odlaze trbuhom za kruhom“, odnosno iz ekonomskih razloga. Odliv mozgova je vrsta bunta protiv partitokratskog režima, protiv partijskih knjižica kao garanta sigurnog posla i protiv socio-patološkog društvenog-ambijenta u kojem se obrazovanje i stručnost omalovažavaju.
„U svakom pogledu“ preostaje nam da do simboličnog 11. juna sitno brojimo „ljute gusare“ kao u pjesmi „Deset ljutih gusara“ Branka Kockice, čiji refren malo izmijenjen glasi:
„U svakom pogledu mi ih se ne bojimo,
Mi dišemo duboko i gusare brojimo.
Loše im se piše, pokazuje stanje,
Nas je sve više a njih je sve manje“
Mr Gordana Porobić Krcunović
