
Kolumne Andreja Nikolaidisa, koje u sebi nose milozvučni vapaj, očaj i krik zbog gubitka vlasti i rušenja sistema političkog satanizma kojem je pripadao i bio istaknuti šraf, postale su krem na torti bola koja predstavlja pravi užitak za posmatranje, „jelo“ i čitanje. Odluka DPS-a i SD- a u Nikšiću da glasaju za Krsnu slavu grada ga je pogodila kao metak, u čelo, pa je konstatovao da su za Krsnu slavu glasali posmrtni ostaci posmrtnih ostataka tih partija. Ukratko, potegao je mač kolumne i sabljom im „otpučio glavu“, a potom pljunuo na beživotni „trup“ svojih milih suverenista koji su, namah, uskočili u „klerikalne voz“ i spokojno nastavili putovanje!
Dakako, Nikolaidis se nije uzdržao a da usput ne pljucne i na Crnu Goru koju beskonačno, patološki mrzi, konstatacijom da: „suverenistički blok više ne postoji,… , odnosno ne postoji više n’o što postoji ‘čojska i sojska Crna Gora'“. Dakako, Crna Gora bi u poimanju takvih iskičmljenih likova mogla biti „čojska i sojska“ samo u slučaju kada bi dozvolila da po njenim plećima ideološke utvare nikolaidisovskog tipa igraju svoje satanističke plesove.
Upravo zato, svoje ocjene Crne Gore može elegantno otpraviti u koš za otpatke. Ne prihvata se. Nema sumnje, Nikolaidis svoj očaj zbog teškog poraza ideologije kojoj je pripadao liječi ismijavanjem, šamaranjem i prebijanjam partija koje je do juče podržavao i koje su titrale po njegovim taktovima. Nikolaidisovo tumačenje da su Đukanovićevi krugovi pokličima „nikad više 1918. saopštavali ‘mi vrlo dobro znamo da ćemo proći kao kralj Nikola'“, u neku ruku predstavlja ironiju predodređene sudbine. A tek, Nikolaidisova konstatacija da pokliči Đukanovićeve uništene i ojađene ‘elite’: „ima nas više nego dovoljno, nećemo dozvoliti“ znače „ima nas više nego dovoljno da budemo poraženi na izborima“ ne može a ne izazvati smijeh do neba, jer se radi o istini.
Ukratko, Nikolaidis svoje dojučerašnje ideološke pulene i saradnike pokušava otrijezniti i natjerati da uđu u brutalnu realnost, mada znamo da je svaki takav pokušaj samo još jedna nova „magla rabota“. Takva kritika zaista može teoretski biti otrežnjujuća ukoliko se, prije svega, Nikolaidis kritički okrene na svoj propali ideološki opus.
A toga, neće biti i vjerovatno je tako dobro, čak odlično! U svakom slučaju, jedno se može konstatovati: Nikolaidis se od aždaje svoje ideološke džungle polako pretvara u kamilu ideološke pustinje koju će redom pojahati beduini kojima Nikolaidis počinje ličiti na „četnika“. Reći će mu u lice, pa ti si postao četnik, Andrej!
Vojin Grubač
Izvor: Fejsbuk