Kolaković nema uzora, on piše svoju priču, ne polazi ni od čije i ne nadovezuje je ni na čiju. Ne nudi ništa neporecivo, zna da su zakletve alkoholnih ovisnika privremene, da je povratak u piće uvijek blizu, kao džep na košulji. Nije to ni knjiga iz ladice „priznajem da sam pio“. Kolaković ne priznaje, on pripovijeda kako ga je rat i ono poslije rata vuklo da pije
Pojavi bi trebalo naći ime. Pojavi evo kakvoj: kažeš da nešto ne znaš, a onda se to što ne znaš razjasni, čim je objavljeno za neznano, kao da ga riješi sama objava. Napisao sam da se sa zajedničkog spomenika pjevaču i pripovjedaču Nikoli Kolakoviću i dvjema ženama ne može razaznati koja mu je od njih dviju majka, a koja mu nije.
Taj spomenik je na Novom groblju u Beogradu, nad grobom broj 339 na parceli 45. Da stvar olakšam, prilažem fotografiju spomenika, za nju zahvalnost dugujem Srđanu Ćešiću. Godinama sam nakon smrti Nikole Kolakovića tražio pojedinosti iz njegova života. Tražio, ne nalazio. Goethe: tražiti je ljudski, a naći je božanski.
Traženje mi se odbijalo kao bob od zida. Dok sam Kolakovića viđao u beogradskoj kafani Grmeč, nisam ga pitao o njegovu životu. Mislio sam da za to ima vremena. Sad znam kakvo je to imanje vremena.
Odavno imam dvije Kolakovićeve knjige kratkih priča. Čitaju se u dahu, da je danas živ, možda bi bio pozvan i na neki festival kratke priče. Možda, iako u njegovim pričama hermeneutičari ne mogu naći građu za nepouzdana pripovjedača. Kolaković je pouzdan, čak prepouzdan pripovjedač.
Prvu knjigu „Izgnanik“ objavilo mu je Mlado pokolenje 1961. Urednik i tehnički urednik su imena za poštovanje: Milivoje Jovanović i Andreja Andrejević. Na koricama knjige u bilješci o autoru stoji „po zanimanju je radio-pevač“. Priča je na broju 34, sve stale na 136 stranica.
Prizori iz posleratnog Beograda, dramatična priča o Ciganinu violinisti koga slučajni gost u kafani sumnjiči da je bio doušnik gestapoa. Prizori sa ulica i kafana u posleratnim danima, drame muško-ženskih odnosa, revolveri posleratni, samoubistva, to je svijet kratkih priča u tim zbirkama.
Drugu, „Terazijske priče“ šest godina kasnije objavio je sam autor. U njoj su priče, kako se to kaže, iščašenije, udovac pjesnik Baltić sjedi svake večeri za istim stolom u kafani hotela Moskva, sam, naručuje kifle i kiselo mlijeko, a svima koji ga pitaju da li je slobodno mjesto kraj njega odgovara da nije.
Prije „Terazijskih priča“ objavio je Kolaković jednu knjižicu pod naslovom „Za sobom“, koja je, čuo sam, brzo razgrabljena i nije se mogla naći ni u antikvarnicama. Dok sam viđao Kolakovića u kafani Grmeč, nisam ni znao za tu knjigu. On nikad nije govorio ni o svom pjevanju ni o svom pisanju.
Tek nakon njegove smrti čuo sam da se o toj knjizi govori. Svašta bi se o njoj ispredalo, poneko ju je zvao romanom. Biblioteke je nisu imale, čulo se da su je čitaoci masovno krali. Nisam je nikada vidio, a o njoj su se pričale, prepričavalo i pripovijedalo. Za ponekoga, radilo se o rijetko velikom đelu, koje kao da je ušlo u latinsku poslovicu omnia rara praeclara.
Pitao sam se zašto se knjiga ne izda ponovo, ako je tako brzo razgrabljena, i ako je tako važna. Govorilo se kako je to iskrena Kolakovićeva ispovijest o njegovu životu u ovisnosti o alkoholu, o apstinenciji, o boravcima na klinici za odvikavanje.
Nabaviti je, za mene je bilo nešto kao zadatak i kao dobitak na lutriji. Tek kad je svijetom zavladala tehnološka blagodat za nabavku knjiga po imenu internet, ponadao sam se da ću do ispovijesti doći. Ali se u moru svjetske ponude knjiga nije pojavila nikad. Prijavljivao sam se na stranice ponuđača da me obavijeste kad je dobiju, ali obavijest nisam dobio nikad.
I onda je, među danima došla srijeda 28. juni kad je knjiga izronila na prodaju, u Nišu, na dan kad sam poslao tekst o Kolakovićevoj smrti u kafani Grmeč. Već 30. juna popodne stigla je kod mene u golijsko selo Grab. Možda bih se mogao pohvaliti da sam rijedak vlasnik cjelokupnog književnog đela radio-pjevača Nikole Kolakovića.
Knjiga neobičnog naslova „Za sobom“ koja je toliko godina nedostajala, više ne nedostaje. Izdavač knjige je Tribina protiv alkoholizma, Beograd 1967. Na 2. stranici stoji da je to 3. knjiga „Popularne biblioteke o alkoholizmu“, a na 3. stanici stoji posveta: Veri Kolaković. Vera je bila supruga Nikolina, pa se od njega razvela zbog njegova pijanstva.
Kolakovićeva ispovijest je sastavljena od 17 poglavlja naslovljenih samo po jednom riječju: Pijanstvo, Fušeracija, Ana, Muzikant Zajam, Nož, Laži, Delirijum, Profesor… Već u prvoj povijesti saznajemo da je autor počeo piti sa šest godina. Tu se skoro izjednačio sa Jackom Londonom, koji u romanu „Kralj alkohol“ kazuje da je počeo sa pet, i to je počeo sa pivom.
Ali u Kolakovićevoj ispovijesti nema nikakvih referenci na pisce ne samo pijanačkih memoara, već i na pisce kao takve. Kolaković nema uzora, on piše svoju priču, ne polazi ni od čije i ne nadovezuje je ni na čiju. Ne nudi ništa neporecivo, zna da su zakletve alkoholnih ovisnika privremene, da je povratak u piće uvijek blizu, kao džep na košulji. Nije to ni knjiga iz ladice „priznajem da sam pio“.
Kolaković ne priznaje, on pripovijeda kako ga je rat i ono poslije rata vuklo da pije. Ali je počelo prije rata: vinu ga je povuklo kad je vidio kako njegov otac pije i pjeva zatvorenih očiju, te je bio uvjeren da tako vidi nešto što drugi ne mogu viđeti. Tako je počelo, to je bio povod. A nastavilo se pijenjem u ratu i poslije rata.
On za vrijeme rata prodaje fušeracije, mesingane žute upaljače, koje prave stariji šegrti u radioni gdje se zaposlio. Ima šesnaest godina, i sve što zaradi za šest dana on neđeljom spiska u kafani na vino, i na cigarete. Vino mu daje osjećaj snage i daje mu moć da njemačke vojnike gleda u oči. Piće ga vodi u svijet kojeg bez pića nema. Sremski front je nemoguće probaviti bez pića u svijetu poslije Sremskog fronta.
U tom svijetu će se i oženiti, na ujakov nagovor, u nekom selu izvan Beograda. Na svadbu će, u pratnji brata, oca i maćehe, doći pijan, domaćin odbija da mu takvom dade svoju kćer. Stvar se jedva izgladi, pa se sve nastavi novom pijankom i svirkom neizostavnih Cigana. Usred svadbe i svirke, on traži da održi govor.
U govoru kazuje kako je „na današnji dan pre tri i nešto više godina“, zavolio jednu djevojku koja se „pre godinu i nešto više udala za drugoga“ i kako otada njegovo srce krvari. No će to srce sve učiniti da usreći đevojku kojom se danas ženi. Tu će ocu kazati kako bi ga mnogo više volio da je alkoholičar, kako maćehu voli više nego rođenu majku, i kako će od svoje ušteđevine tastu kupiti pet hektara zemlje.
U zapisu „Profesor“, prazan i turoban autor tavori na spratu psihijatrijske klinike. Tu ga profesor primarius Jekić zove umjetnikom, a pacijent Kolaković se čudi tom zvanju, jer ga niko nije zvao umjetnikom. Svojoj đevojci Ani, koja ga jedino posjećuje, obećava da će izdati knjigu stihova, i da će se okaniti pića i primiti pisanja stihova. Kasnije saznajemo da mu izdavač nije primio pjesme, jer „u njima ima previše priče“.
Ispovijest „Za sobom“ počeo je pisati nakon desetogodišnje apstinencije! Ali, da knjižica (svega 56 stranica) ne bi ispala „bleda slika preživljenog“, on odluči da ponovo pije: „Da osećanje bude verno, potreban je bio uticaj alkohola.“ I on, u svrhu autentičnosti osjećaja, pije dvadeset dana i dvije noći, od ukupno trideset dana u kojima piše svoju ispovijest. Kad je završi, on se vrati u apstinenciju.
Nikolu Kolakovića sam upoznao kad je njegova alkoholna apstinencija bila daleka prošlost. Kad je nepovratno opet počeo piti, ne znam, nisam znao ni da se toliko godina suzdržavao od pića. Nikad ga nisam vidio bez čašice. Igrom prilika i okolnosti, vidio sam posljednju njegovu čašicu, pred kojom je izahnuo, u kafani Grmeč.
Kakva mu je bila maćeha, saznaje se iz zapisa „Zajam“. Ona mu je kod oca pravila batine. Tu saznajemo da je bez majke ostao kad je imao deset godina, a nakon njene smrti otac ga je polugolog tukao nemilosrdno kaišem, s kojega bi najprije skinuo pištolj.
Ako sad pogledamo sliku spomenika, jasno je da je prvo ime na ploči ime majke Dobrile Kolaković (1902 – 1936). To je ono što sad znam, a nisam znao dok mi pijanska ispovijest Kolakovićeva nije stigla do ruku.
U knjizi stoji da mu je majka bila sa sela pa se udala u Beograd. Više od toga se ne nalazi kod Nikole Kolakovića. Olga Kolaković je maćeha (1905 – 1970). Ime Nikole Kolakovića je na dnu spomenika, jedva je stalo na ploču, zato je njegova slika morala biti postavljena na desnom vrhu. Vidi se još i da je spomenik bio razbijen.
Onaj čije ime nedostaje na spomeniku je ime oca Vlade, koji je podigao spomenik dvjema svojim suprugama. Od službe za informacije Novog groblja saznao sam da je Vladislav Kolaković preminuo 26. januara 1980, da je sahranjen u istoj grobnici sa suprugama, i da ga je sahranila jedna gospođa s prezimenom Kolaković.
Njeno ime ne navodim, jer ne znam bi li dozvolila da ga navedem. Ne znam ni je li živa. Zašto na spomeniku ne stoji ime Vladislava Kolakovića, nije stvar za koju je trebalo pitati sina Nikolu. Možda odgovor nekad stigne, shodno pojavi koja stoji na početku ovoga zapisa.
Izvor: portalnovosti
