Politička garnitura koja sada plače zbog navodnog posrbljavanja Crne Gore, dakle DPS sa satelitima, na vlast su svojevremeno došli „braneći Kosovo“ i uz obilatu asistenciju Beograda.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
To nije bio nikakav sticaj istorijskih okolnosti, već izraz istorijske i identitetske konstante: Crnogorci su dio srpskog etničkog i kulturnog korpusa. Đukanović je baš od Crnogoraca obilje glasova i političkih poena dobio upravo na ime svoje veze sa Kosovom i Srbijom.
Naravno, uz uravnotežen odnos prema crnogorskoj državnosti, i naglasak na njoj. I to nije bilo tako samo 1989. već cijelu jednu deceniju potom. Mislim, aktivno učešće u svrgavanju Miloševića, podrška beogradskim studentima, azil za Đinđića… čini Đukanovićevu političku družinu vrlo srpskim političkim faktorom do samog kraja 20. vijeka. A to su, uzgred budi rečeno, godine sticanja finansijske i neformalne moći ovih koji sada „tuže“ za Crnom Gorom i užasavaju se posrbljavanja.
To kako je bilo 90-ih godina 20. vijeka , bilo je 90-ih 19., i 90-ih 18. vijeka. A biće i za 70 godina, na kraju ovog 21. vijeka. Crnogorci su Srbi. U svakom pogledu. Uz dužno poštovanje onima koji tako ne vide i ne osjećaju, ali oni su manjina. Njihovo viđenje je uvjek bilo manjinsko.
Jedino je Đukanović, od referenduma na ovamo krenuo tokom politike koja bi tu manjinsku opciju pokazala kao većinsku. Narod mu nije dao za pravo. Jer je ovo narod koji podjednako cijeni svoju crnogorsku državnost i svoju srpsku etničku pripadnost.
Do čitanja u sljedećem broju.