U slučaju da su motivi aktuelne ostrakizacije visoke ruske kulture nekom nejasni ili, možda, neobični, samo se valja prisjetiti ideološkog friziranja vrhunskih dometa našeg naroda koji se nisu uklapali u monolitnu sliku o poludivljim genetski predisponiranim vaškavim zločinicima — Srbima — koju je forsirao dio elita političkog Zapada.
Da bi se modifikovala dominantna svijest o cijelom narodu, bilo je potrebno modifikovati njegovo najbolje: zbog toga su se Selenićevom „Timor mortisu”, Andrićevoj „Travničkoj hronici”, Pavićevom „Hazarskom rečniku”, Ćosićevom „Vremenu smrti”, čak i Popinoj zbirci „Vučja so” (i čitavom nizu drugih djela počevši, naravno, od Njegoševih) retrospektivno pripisivala svojstva kojih, u literaturi ovih autora, naprosto nije bilo — u njoj se tražila odgovornost za ratne zločine. Koliko god vam suludo djelovala ideja da je Pavić pisao „Hazarski rečnik” da bi inspirisao srpsku vojsku da puca na svoje komšije ona je, devedesetih godina, ipak bila nezanemarljiv segment u interpretaciji jednog dijela zapadne kritike. Andrić i Njegoš, do dana današnjeg, nose besmislenu stigmu antimuslimanskih pisaca.
Dakle, to što neko iz programa filharmonije izbacuje Čajkovskog, režiserima oduzima nagrade i povlači zakazane nastupe operskih diva, to nije samo dio sveobuhvatnih sankacija koje ne zaobilaze ni kućne ljubimce. U pitanju je promišljeni ideološki zahvat koji za cilj ima kreiranje još ozloglašenije slike o jednom narodu i o cijeloj njegovoj kulturi, a koji će se samo intenzivirati u vremenu koje slijedi. I koliko god nenormalno i zastrašujuće bilo, nemojte da vas, makar u dijelu liberalnih medija, iznenade slike strašnog agresora Dostojevskog, genocidnog nacionaliste Ljeskova, mračnih zlikovaca Prokofjeva i Rahmanjinova… Ko zna šta našim demokratskim prijateljima tek može da padne na pamet.
Stefan Sinanović
Izvor: Fejsbuk
