Piše: Oren Kas
Preveo: M. M. Milojević
Autor je glavni ekonomista Ameriken Kompasa, konzervativnog ekonomskog tink tenka, i autor je njuzletera Understanding America
Prvi put sam saznao sa krizu zavisnosti od opioida pre tri izborna ciklusa za predsednika SAD. Bio sam direktor za unutrašnju politiku kampanje Mita Romnija i počela su da pristižu pitanja tima iz Nju Hempšira: Koji je naš plan?
Do tada, opioidi su izazivali, već tokom nekoliko godina, najsmrtonosniju epidemiju zavisnosti od narkotika u američkoj istoriji. Bio sam osramoćen što nisam uopšte znao šta su. Opioidi, kao u opijumu? Pogledao sam na internetu. Neka vrsta pilula. Recite im da je to prioritet, i da predsednik Obama ne radi na tome. Te godine zabeleženo je skoro 23.000 smrti od predoziranja opioidima širom zemlje.
Nisam bio izuzetak. Američka politička klasa bila je u terminalnoj fazi samopravedničke otuđenosti od ekonomskih i društvenih okolnosti u kojima obitava nacija kojom vladaju. ogorčeni koji se kešaju za drške pištolja i Biblije (bitter clinger)[i] i njih četrdeset sedam odsto, izrazi koje su upotrebili gospoda Obama i Romni dobro su odražavali atmosferu: izrečeni na privatnim okupljanjima donatora u San Francisku 2008. i Boka Retonu (Boca Raton) 2012. godine, izražavali su prezir prema glasačima koji žive u međuprostoru. Opioidska kriza privukla je više pažnje u godinama nakon izbora, posebno 2015. godine, kada su En Kejsi i Angus Diton objavili istraživanje o „smrtima očajanja“ (deaths of despair)
Naravno, najvažniji politički događaj 2015. godine bila je predsednička kampanja Donalda Trampa koja je pokrenuta a zatim kao parni valjak pregazila na unutarstranačkim izborima šesnaest republikanskih protivnika koji su bili zagovornici stranačkog pravoverja. Na opštim izborima 2016. godine sa malom razlikom je pobedio nekadašnju prvu damu, senatora i državnog sekretara Hilari Klinton. Njena vizija Amerike nije morala da procuri u javnost: u javnim izjavama, ona je ozareno svrstala polovinu birača koji podržavaju g. Trampa u „ojađene“, na šta se njena publika smejala i aplaudirala. Te godine zabeleženo je više od 42.000 smrti od predoziranja opioidima.
U demokratskoj republici kakva su Sjedinjene Države, gde narod odabira svoje lidere da upravljaju u njegovo ime, glasačke kutije su glavno sredstvo obuzdavanja nedokazne, nekompetentne i korumpirane vladajuće klase – ili, što bi Demokrate mogle sada da nauče, vladajuće klase koja insistira na kandidatu za kojeg glasači više ne veruju da može da predvodi[II]. Ukoliko oni koji su na vlasti dođu do uverenja da su upravo oni jedina logična opcija, narod uvek može da dokaže da greše. Za frustrirano stanovništvo, sposobnost autsajdera da poseje metež je pre preimućstvo nego mana. Uspon takvog kandidata i njegovo odabiranje na visoki položaj trebalo bi smesta da izazove temeljno preispitivanje i radikalnu reformu među najzapaženijim ličnostima u vladi, pravosuđu, medijima, biznisu, intelektualnim krugovima i tako dalje – rečju, među elitama.
Odgovor na politički uspeh gospodina Trampa bilo je, nažalost, nešto potpuno drugačije. Pošto su videli da je pobedio jednom i suočeni sa mogućnošću da pobedi i drugi put, veći deo elita se utvrdio u svojim dotadašnjim pozicijama. Ni nismo bili neuspešni, razmišljali su; nas je izneverio američki narod. Prema nekim navodima, ozlojeđeni Amerikanci jednostavno nisu cenili sopstveni prosperitet. Prema drugima oni nisu sposobni da kompetentno prosuđuju, što ih čini ranjivim spram demagoga i inostranih manipulatora. Ili možda su toliki rasisti da im uopšte i nije stalo – bez obzira što istraživanja javnog mnjenja postojano ukazuju da većinu pristalica gospodina trampa čine žene i manjine, ili da, prema drugim istraživanjima, uživa daleko veću podršku među Afroamerikancima i Hispanoamerikancima nego ranije republikanske vođe.
Tramp ni po čemu nije idealni tribun narodnog raspoloženja, posebno ukoliko se u obzir uzmu njegova nastojanja da ospori volju glasača nakon predsedničkih izbora 2020. godine. Ali nacija, kojoj je data potpuna mogućnost da sagleda njegovo ponašanje, izgleda da je odlučila da joj se on dopada više nego ikada, barem u poređenju sa alternativnom ponudom. Odgovor elita na tu ponižavajuću presudu jeste na neki način pojačana tvrdoglavost: sama demokratija je dovedena u pitanje ukoliko se izbori ne bi završili onako kako oni priželjkuju, poučavaju javnost, čak i ako sprovode otvoreno antidemokratske strategije. Kako se ovo odražava u javnosti? Jedno nedavno istraživanje javnog mnjenja među glasačima u prevrtljivim državama[III] pokazuje da većina njih „pretnju po demokratiju“ smatra izuzetno važnim pitanjem na predstojećim izborima, ali da veruju kako je Donald Tramp pozvaniji da se ovim pitanjem uspešno pozabavi.
Ishodište je neodgovorna igra u stilu „ko duže može da izdrži“ a da ne promeni pravac (chicken game) na nacionalnom nivou. S jedne strane su elite koje ostaju u potpunosti posvećene sopstvenim sklonostima, povlačenju poluga vlasti u svoju korist i isticanju kandidata iz obeju stranaka koji bi sačuvali status kvo. Sa druge strane su obični ljudi, većina Amerikanaca, koji odbacuju sklonosti elita ali nisu kadri da istaknu drugačije političke preferencije, izuzev kroz poslednje sredstvo koje im demokratija stavlja na raspolaganje. Obe strane trube što glasnije mogu.
Ljudi se ne sklanjaju u stranu niti bi to trebalo da čine. „Uprava vladom, kao kancelarija staraoca, mora da bude vođena u korist onih koji su povereni na staranje, ne u korist onih kojima je to staranje povereno“, primetio je Ciceron još pre dve hiljade godina. Bilo ko, ko je zabrinut za budućnost američke demokratije trebalo bi pre svega da bude zabrinut oko bizarnog uverenja elita da put [kojim se zemlja kreće] pripada njima. Ovo je temeljni uzrok trenutne nestabilnosti i predstavlja najozbiljniju dugoročnu pretnju po republiku.
Američki Ustav je tako ustrojen da se povija ali ne lomi bez obzira na ishod pojedinačnih izbora. To se dešavalo ranije i to će se dešavati iznova. Prema rečima koje se uglavnom pripisuju Džejmsu Medisonu, „zavisnost od naroda je bez sumnje glavna kontrola vlade; ali iskustvo je naučilo čovečanstvo o nužnosti pomoćnih mera predostrožnosti“. To je podela vlasti, kontrolisanje i kontrateža (checks and balances), uravnoteženost između saveznih država i federalne moći. Ali nijedan sistem ne može da sačuva naciju od vladajuće klase koja se toliko oglušuje [o glas naroda] da ubrzava kretanje prema političkom kolapsu.
Uzeti sklonosti većine ozbiljno, čak i kada su one suprotstavljene sklonostima istančanijih eskperata, se često otpisuje kao populizam. Ali dok izabrani zvaničnici i njihovi tehnokratski saveznici mogu da imaju specifično dobre uvide u to kako je narodne ciljeve najbolje ostvariti, samo ljudi mogu da odluče koji bi to ciljevi trebalo da budu i da li su oni u nekom trenutku ostvareni ili nisu.
Smrti od opioida su više od užasne tragedije. One su takođe i odajući pokazatelj nacionalnog urušavanja i očajanja. Plate uobičajenih radnika stagniraju decenijama, i istraživanje koje sam sproveo u Ameriken kompasu, tink tenku u kojem radim, pokazalo je da uobičajen radnik ne može više da zaradi dovoljno da bi obezbedio srednjoklasnu sigurnost svojoj porodici.
Takođe smo došli do saznanja da svega oko jedne petine mladih Amerikanaca glatko prođe putanju između srednje škole preko fakulteta do posla, a za mlade muškarce taj udeo je još niži. Istraživač mera protiv siromaštva Skot Vinšip pokazao je da su muškarcima starosti između dvadeset pet i dvadeset devet, medijalna zarada i naknade prilagođene inflaciji bile niže 2020. godine nego što su bile pre pedeset godina. Godine koje su vodile ka izboru Donalda Trampa poklopile su se sa po prvi put zabeleženim trendom da je za Amerikance uzrasta od 18 do 34 godine verovatnije da će živeti u kućama svojih roditelja nego samostalno sa svojom odabranom osobom.
Premereno u odnosu na broj televizora sa ravnim ekranom koje poseduju, usluga zdravstvenog sistema koje su im na raspolaganju i broja kalorija koje utroše, Amerikanci su na uzlaznoj putanji. Ali dok popularni mediji često prikazuju američki san kao život osobe u boljim uslovima u odnosu na njene roditelje u materijalističkim okvirima, istraživanje koje je sproveo Ameriken kompas u saradnji sa istraživačkom agencijom JuGov ukazuje da su Amerikanci starosti između osamnaest i pedeset godina skloniji, u odnosu dva prema jedan, da kažu kako je „zarađivanje dovoljno da se izdržava porodica“ ono što je najvažnije. U vezi sa tim, naše istraživanje je pokazalo da velika većina američkih roditelja smatra da je „sposobnost da se izdržava porodica prihodom jednog roditelja“ važan ili suštinski važan pokazatelj života srednje klase. Bez obzira na svu priču o „vertikalnoj društvenoj mobilnosti“ više od 90 odsto Amerikanaca odabira „finansijsku stabilnost“ kao važniju prema istraživanju agenciju Pju 2014. godine.
Primetimo suprotnost u odnosu na malu kohortu Amerikanaca više klase koji su stekli fakultetske diplome i imaju najviše prihode, a koji kao ostvarenje američkog sna vide u što većoj realizaciji sopstvenih talenata i uspon kroz težak rad, a ne kao izdržavanje porodice ili čak stupanje u brak i podizanje dece. Oni su skloni da oba roditelja rade puno radno vreme i da se koriste u potpunosti plaćenom pomoći za negu dece, i smatraju poželjnijim za svoju decu da pohađaju postsekundarno obrazovanje koje bi im ponudilo „najbolje mogućnosti za karijeru ali daleko od kuće“ od onih izbora koji bi ponudili „dobre karijerne mogućnosti blizu doma“. Sve druge grupe kažu da su skloniji da odaberu drugu navedenu mogućnost.
Sličan obrazac iznova i iznova se ponavlja kada su posredi i druga pitanje. Dok su političke inicijative često usmerene da maksimiziju efikasnost i rast, da pruže ljudima mogućnosti i redistribuiraju od ekonomskih pobednika prema gubitnicima, tipični Amerikanac je vezan za svoje mesto, usredsređen na porodicu, opredeljen da pravi stvari, i prihvatio bi ekonomske kompromise kako bi ovo stavio na prioritetno mesto.
Javno obrazovanje opredeljuje nesrazmerno mnogo sredstava kako bi smestilo i sprovelo studente kroz fakultetsko obrazovanje u odnosu na druge putanje koje na kraju odabiraju. Ali kako je pokazalo istraživanje Ameriken kompasa američki roditelji smatraju – i to u odnosu tri prema jedan – da bi važniji zadatak trebalo da bude „pomoći učenicima da razviju veštine i vrednosti potrebne da ostvare pristojan život u zajednicama gde žive“ u odnosu da „pomognu studentima da maksimizuju svoj akademski potencijal i ostvare upis na fakultete i univerzitete sa najboljom mogućom reputacijom“. Većina bi bila sklona da se njihovoj deci ponudi trogodišnja praksa koja vodi prema dobrim poslovima u odnosu na punu univerzitetsku stipendiju.
Adam Pozen, predsednik Pitersonovog instituta za međunarodnu ekonomiju, zabeležio je nedavno da zabrinutost za američku proizvodni sektor odražava „fetiš da se održe beli muškarci niskog obrazovnog nivoa koji žive izvan gradova na pozicijama moći“, koje on veruje da zauzimaju u Americi. Ali za većinu ljudi jednostavno je stvar zdravog razuma da je pravljenje stvari važno.
Drugo istraživanje javnog mnjenja koje je sproveo Ameriken kompas pokazuje da se Amerikanci slažu u razmeri deset prema jedan da „nam je potreban snažniji proizvodni sektor“, a kao najčešći razlog navode da je on „važan za zdravu, rastući, inovativnu ekonomiju“. Upitani da izaberu većina je rekla da bi pre platili više cene kako bi osnažili domaću proizvodnju nego što bi se borili protiv klimatskih promena. Samo je viša klasa bila ravnomerno raspoređena po ovom pitanju. Da li je Amerika „nacija imigranata“? Možda. Ali dok većina Amerikanaca veruje da je imigracija dobra stvar za zemlju, nikada nije zabeleženo da više od otprilike jedne trećine želi povećani nivo useljavanja; podrška za smanjenje imigracije je skoro uvek mnogo snažnija.
Važna osobenost svih ovih sklonosti jeste da su one same po sebi validne. Nikakav skup činjenica ili statističkih analiza, kojima bi eksperti mogli da imaju privilegovan pristup ne poništavaju ono što ljudi zapravo vrednuju i koje bi kompromise bili spremni da naprave. Lideri možda nastoje da oblikuju javno mišljenje i da izmene sklonosti – i zaista, tako nešto i jeste deo liderstva – ali moraju da se povinuju ishodu ovih procesa. Njihova obaveza jeste da sprovode prioritete zajednice a ne njihove sopstvene prioritete.
Demokratska stranka slavi radničku moć ali vrlo je malo spremna da sprovodi imigracione zakone, i još manje da smanji nivo legalne imigracije niskokvalifikovanih imigranata. Njena obrazovna politika usmerena je na isplatu studentskih dugova fakultetskih obrazovanih dok pritom ostavlja razoreni sistem koji je nagomilao dugove i koji ne služi većini onih koji nemaju fakultetske diplome. Agenda predsednika Bajdena obuhvata dobrodošlo insistiranje na domaćoj proizvodnji, ali uz kontraprodiktivni i osobito elitistički pristup „zelenoj tranziciji“.
Klimatske promene su problem sa kojim je vredno boriti se, ali mnogi Amerikanci opravdano su sumnjičavi u vezi sa time da li su ogromni troškovi ekonomskog preobražaja vredni spram koristi koje obećavaju ovi programi. Postojeći energetski sektor obezbeđuje produktivne radničke poslove (blue-collar jobs) i izvor je energije koja nije skupa. Koherentna industrijska politika bi dodatno pojačala ove prednosti; investiranje stotina milijardi dolara kako bi se one ugrozile moglo bi da zadovolji klimatske aktiviste, ali ishodište bi bilo loše za radnike i njihove zajednice.
Što se republikanskog establišmenta tiče; tokom Trampovog mandata, Kongres u kojem su Republikanci imali većinu ostvario je jedan značajan uspeh umanjivanja poreza. Volstrit je ostao uglavnom imun na kritike, i još više na ograničavanja. Kongresmen Patrik Mekhenri, predsedavajući Komitetom za finansijske usluge Predstavničkog doma (House Financial Services Committee) otežavao je nastojanja da se ograniče američke investicije u Kinu, i, u stvari, zagovarao je njihovo povećanje. Organizacija nekadašnjeg potpredsednika Majka Pensa Unapređivanje američke slobode (Advancing American Freedom) navodi da bi se omogućavanje većem broju porodica iz radničke klase da budu kvalifikovane za puni poreski kredit na decu pretvorilo „u još jedan program države blagostanja“. Stranačka frakcija koja je protiv Donalda Trampa provela je osam godina u kovanju planova da se vrati na pozicije moći, samo da bi se okupila iza Niki Hejli, esencijalnog zagovornika anti-vladine, pro-globalizacijske ideologije koju su već odbacili stranački glasači.
Obećanje – i nužnost – da više populistički način vođenja ekonomske politike dobije zamajac u Sjedinjenim Američkim Državama jeste da se drugačije bira na svim ovim frontovima. Sam Tramp na jedan nesavršeni način predstavlja ovaj pokret, najčešće tako što odbacuje postavke starog režima. Poput zemljotresa koji je izazvao pomeranjem tektonskih ploča američke politike, on je poremetio veliki dogovor. I potresanjem postojećih struktura do njihovih samih temelja, on je ogolio i obrušio one koje su zastarele ili loše izgrađene. Ali njegov način delovanja nije graditeljski.
No kada pogledate prema horizontu, ka sledećoj generaciji konzervativaca koji su spremni da predvode post-trampovsku Republikansku stranku vidljive su naznake mogućih dramatičnih promena. Grupa mladih senatora, koje predvode Marko Rubio, DŽ. D. Vens, Džon Holi i Tom Koton, izneli su bujicu predloga tokom poslednjih nekoliko godina za preoblikovanje globalne trgovine i suprotstavljanje Kini, ponovnu gradnju domaćeg proizvodnog sektora, ublažavanje ekoloških ograničenja industrijskom razvoju, sprovođenju zakona o imigraciji i umanjenju priliva nisko plaćenih radnika u zemlju, obeshrabrivanju spajanja kompanija i agresivnijem oporezivanju kompanijskog otkupa akcija[IV], preusmeravanju resursa sa visokog obrazovanja na karijerne putanje koje nudi preduniverzitetsko obrazovanje, obezbeđivanje finansijske pomoći direktno radničkim porodicama umesto kroz subvencije za staranje o deci i tako dalje. (Moja organizacija je radila sa svom četvoricom zakonodavaca na širokom opsegu različitih predloga). Oni su se pridruživali štrajkačkim kolonama, insistirali su na povećanju minimalne zarade i zahtevali su strožu regulaciju železničkog saobraćaja. Nije slučajno da su gospoda Rubio, Vens i Koton privukli pažnju javnosti kao mogući potpredsednički kandidati uz Donalda Trampa[V].
Postoje oblasti uzajane saglasnosti sa Demokratama koje predstavljaju ogromne mogućnosti za dalji napredak –i već su dovele do nekih dvostranačkih zakonskih inicijativa – ali pozicije konzervativnih reformista o imigraciji, klimi, obrazovanju i porodičnoj politici upućuju na drugačiji skup prioriteta. Oni takođe uparuju ovu ekonomsku agendu sa neodstupnim patriotizmom i tradicionalnijim gledištima na sporna pitanja kao što su vršenje policijske vlasti, rasne preference i učešća transrodnih sportista na takmičenjima.
Dve niti se provlače kroz ovu više populističku, konzervativniju ekonomiju, koje nude najbolju nadu za obnovu onakvog kapitalizma koji prvo i prevashodno služi prosperitetu, slobodi i bezbednosti američkog naroda. Prva nit je stvaranje produktivnog tržišta, što počinje priznanjem da su mnoga tržišta sve samo ne produktivna. Ključ za kapitalizam, kako je Adam Smit primetio svojom metaforom nevidljive ruke, jeste da privatni delatnici koji nastoje da ostvare sopstvene interese mogu da deluju na načine koji pospešuju i ostvarenje javnog interesa. Smit je bio prilično jasan: da bi nevidljiva ruka delovala kapitalisti moraju da budu skloniji „podršci domaćoj u odnosu na stranu industriju“ i da „usmeravaju tu industriju na takav način da njeni proizvodi mogu biti od najviše vrednosti“, što će takođe „obezbediti dohodak i zaposlenje najvećem broju ljudi u njihovoj sopstvenoj zemlji“.
Ovo su suštinski važna ograničenja koja savremeni ekonomisti kao da vešto propuštaju. Kada viši, lakši profit može da se ostvari premeštanjem proizvodnje u države koje eksploatišu radnike ili dovođenjem stranih radnika koji će pristati na niže plate u jednoj zemlji, korporacije će upravo to učiniti. Kada najvša kompenzacija odlazi štekulantima sa Volstrita i onima koji razvijaju adiktivne algoritme društvenih mreža, poslovni talenti koji najviše obećavaju opredeliće se upravo za te karijere. Koji se udeo diplomaca sa najprestižnijih koledža Ajvi Lige opredeljuje da svoje talente posveti zanimanjima koja će poboljšati produktivnost, i time potencijale za zaradu, onima bez fakultetskog obrazovanja, ili za stvaranje novih dinamičnih preduzeća u oblastima koje grcaju? Ne bi trebalo da iznenadi kako se rast produktivnosti nužan za rast plata usporio i, u proizvodnim sektorima, zauzeo negativni trend, te da dugoročni obrazac američkog ekonomskog razvoja prema kojim su siromašnije oblasti hvatale priključan sa bogatijim oblastima više ne važi.
Tragedija, ali istovremeno i dobra vest, jeste što ovi trendovi nisu neizbežni. Oni predstavljaju budalaste političke izbore, što znači da možemo da odaberemo drugačije. Umesto globalizacije koja ostavlja po strani radnike kao neprodati inventar i koja je opustošila zajednice, možemo strukturisati našu trgovinsku i industrijsku politiku kako bismo obezbedili put do profita preko domaćih investicija koje stvaraju produktivna radna mesta širom zemlje. Umesto što dopuštamo migrantima da ilegalno ulaze u zemlju i da ih poslodavci iskorišćuju možemo da sprovodimo naše zakone strogo i da dodatno ograničimo stupanje slabije kvalifikovanih radnika na tržište rada te tako prinudimo poslodavce da ponude dobre, visoko produktivne poslove američkim radnicima umesto da takva radna mesta potkopavaju.
Finansijski sektor se i dalje širi, plate i profiti i dalje rastu, a opet moje istraživanje je pokazalo da stvarne investicije slabe. To nije kapitalizam koji bi proslavljala bilo koja koherentna ekonomija. Neki lideri na desnici sada su se pridružili onima na levici u zagovaranju da ekscesi kapitalizma moraju da se obeshrabruju, regulišu, oporezuju i možda čak i zabrane.
Druga nit koja se proteže kroz ovu novu konzervativnu ekonomiju jeste podrška zajednicama. Ljudi se oslanjaju na institucije oko njih, počev od svojih porodica, da ih oblikuju kao produktivne građane, da im pomognu da izgrade pristojne živote i da ih pripreme da podižu svoju sopstvenu decu. Ali upravo onim Amerikanci kojima je najpotrebnija podrška zajednica ona nedostaje. Elitističko razumevanje podrške porodicama usredsređeno je na plaćanje roditeljskog odsustva i subvencija za čuvanje dece što je usmereno prema optimizaciji karijera i aranžmanima koji vode uvećavanju bruto domaćeg proizvoda u koje su uključeni svi roditelji u radnoj snazi. Odgovarajuća porodična politika, kako sada predlaže niz različitih republikanaca, usmeriće sredstva neposredno prema zaposlenim porodicama kako bi im pomogla oko troškova podizanja dece i dopustila im da urede svoje živote kako njima odgovara. Javno obrazovanje, isto tako, trebalo bi manje da se usredsredi na popunjavanje putanje od srednje škole preko fakulteta do karijere što je korisno malom broju ljudi, a više ka poboljšavanju niza različitih karijernih puteva kojima se kreće većina ljudi.
Druga ključna institucija su radnički sindikati. Organizovani rad može da bude životna snaga koja daje radnicima moć na tržištu rada, predstavljanje na poslu i podršku u zajednici. Nažalost, u Sjedinjenim Američkim Državama, radnički pokret sada često deluje kao sila progresističkog političkog aktivizma, koji nema veze sa prioritetima većine radnika, što možda pomaže da se objasni zašto skoro tri četvrtine potencijalnih članova sindikata kaže da bi bili skloniji radničkoj organizaciji koja je usredsređena samo na pitanja povezana sa uslovima rada u odnosu na one organizacije koje bi bile uključene i u nacionalnu politiku. Neki konzervativci su ostvarili napredak radeći direktno sa manje politički opredeljenim sindikatima i predlažući alternativne oblike predstavljanja koji bi mogli da uvedu radničke predstavnike u korporativne odbore ili da ohrabre pogađanje na nivou čitavih industrija umesto borbu od kompanije do kompanije.
Tokom 2023. godine, u SAD je zabeleženo 81.000 smrti od predoziranja opioidima. Drugi oblici predoziranja narkoticima rastu još brže: fatalna predoziranja kokainom su se ušestručila tokom prethodne decenije. Zabeleženo je trideset hiljada ovim slučajeva. Broj smrti izazvanih psihostimulantima se udesetostručio i dosegao brojku od 36.000. Kada se sve ovo uzme u obzir stopa smrti od predoziranja narkoticima u SAD je slična smrtnosti izazvanoj preteranom konzumacijom alkohola u Rusiji tokom decenije nakon kolapsa Sovjetskog Saveza.
Da li su američke elite sposobne da vide dalje od svojih sopstvenih sklonosti? Mogu li da priznaju da ono što smatraju vrednim nije najbolje za sve – bez obzira na nategnuta obrazloženja? Njihov trenutak odluke – reakcija na automobil koji im ide u susret – izgleda da se neumitno primiče. Izlaz je dostupan, ali samo ukoliko odluče da se prema njemu i upute.
Izvor: Njujork Tajms
[I] U pitanju je izraz koji je upotrebio predsedsnički kandidat Barak Obama 2008. godine na okupljanju donatora kampanje u San Francusku: „Možete da odete u te male gradove u Pensilvaniji i, poput mnogih drugim sličnih gradova na Srednjem Zapadu, poslovi su iščezli sada već dvadeset pet godina i ništa ih nije zamenilo. I oni su prošli kroz Klintonovu administraciju, i Bušovu vladu i svaka naredna vlada je govorila da će obnoviti ove zajednice ali to nije učinila. I ne bi trebalo da iznenadi što su postali ogorčeni, i što se čvrsto drže svog oružja ili religije ili antipatije prema ljudima koji nisu poput njih ili antiimigrantskih osećanja ili su raspoloženi protiv trgovine kako bi objasnili svoju ozlojeđenost“. Izraz je postao nečuven poput izraza „basket of deplorables“ (korpa ozlojeđenih/prezrenih) koji je upotrebila Hilari Klinton u septembru 2016. da opiše „barem polovinu“ glasača Donalda Trampa.
[II] Ovaj članak objavljen je pre nego što je 21. jula američki predsednik Džozef Bajden objavio da neće tražiti reizbor.
[III] U pitanju su države gde je razlika između republikanskog i demokratskog kandidata dovoljno mala da je upitno ko će pobediti na predsedničkim izborima; popis ovih država je promenljiv; na prethodnim predsedničkim izborima 2020. godine među ove države ubrajane su Florida, Ajova, Arizona, Džordžija, Mičigen, Minesota, Nevada, Severna Karolina, Pensilvanija, Ohajo, Teksas i Viskonsin; ispostavilo se da je u pojedinim razlika u korist nekog od kandidata veća nego što su naslućivala istraživanja javnog mnjenja (Teksas i Florida u korist Donalda Trampa); izuzetno mala razlika bila je u Arizoni, Viskonsinu i Džordžiji a nešto veća u Pensilvaniji i Mičigenu u korist Džoa Bajdena; veruje se da će ovo biti ključne države za ishod ovogodišnjih predsedničkih izbora.
[IV] U pitanju je otkup deonica/akcija kompanije od akcionara/deoničara kako bi umanjila njihovu količinu na slobodnom tržištu te im uvećala vrednost.
[V] Kao kandidata za potpredsednika Republikanske stranke Donald Tramp je odabrao DŽ. D. Vensa, senatora iz Ohaja.
