U okviru manifestacije „Dani porodice Romanov“, u nedjelju 17. jula, na platou ispred Gradske kuće u Nikšiću, predstavljen je zbornik „Kosovsko ogledalo“.
U ovom atologijskom izboru tekstova o Kosovu zastupljeno je 150 autora. Na samoj promociji riječ su imali prof. dr Vanja Ković, prof. dr Drago Perović, mr Janko Jelić, protojerej o. Mirko Vukotić i g. Nikola Cicmil, dok je veče vodila Marija Jelić. Prihod od prodaje ove knjige na promociji u Nikšiću, kao i na svim ostalim biće uplaćen za izgradnju sportske dvorane u Orahovcu, na Kosovu i Metohiji.
U svojoj besjedi, naslovljenoj „Iz srca o duši“ – iz Crne Gore o Kosovu“, prof. dr Drago Perović nadahnuto je govorio i o samoj Manifestaciji i o Zborniku. Stoga njegovu besjedu donosimo u cjelosti:
Preosvešteni Vladiko, poštovana gospodo,
Noćas se prividno završavaju prvi Dani Romanovih u Nikšiću. Kad bi se završili, a ne bi punoćom bogatili svaki naš sljedeći dan, to bi bilo kao da je jedna usahla suza kapnula u pustinju i osušila se prije nego što se dotakla tla. Otuda zahvalnost organizatorima što ovim Danima iskupljuju naše pretke i nas same, da dan za danom živimo Nikšićem – carstvom Romanovih. Zadužbinama čiji se dug ne može odužiti.
Njihovo velikomučeništvo, stradanje na pravdi Boga na današnji dan, noćas ćemo pokušati da razumijemo kroz naše srpsko stradanje, kroz naše Kosovo i našu Metohiju. Kroz ono što smo bili, što jesmo i što ćemo biti. Ako Bog da! Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, Opština Nikšić i NVO Pandurica, zajedno sa 154 autora, sabrali su se oko kosovske budućnosti, i Kosovu i Metohiji, djeci Orahovca, pokušali da se primaknu samo podlanicu bliže. Ovaj zbornik je otuda jedan zlatni privezak onom privesku koji svi nosimo, Božuru za djecu Orahovca. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni ovog zbornika.
„Iz srca o duši“ pisao je za ovaj Zbornik naš sin po godinama, brat po ozbiljnosti i otac po duhovnosti, Ivan Ćorović. Ali, mojom nemarnošću, njegovo „Dogodine u Prizrenu“ nije prisutno u ovom prvom izdanju. I nije jedini koga sam ispustio. Neka mi ne bude oprošteno!
Pred nama je zbornik koji cilja na ono u nama „neizmjerno i neizrecivo“ (Vladika Metodije), a vezano je za humanitarni, svesvjetski projekat Pandurice: Božur za djecu Orahovca. Posljednju riječ o njemu ne može da dâ niko od nas, daće je djeca Orahovca, svojim osmjesima, radošću i igrom. Oni će da budu naši istinski tumači i kritičari, kao što su bili oni koji su nas nadahnuli i podigli na ovaj projekat. Da nije bilo njih, i onih koji su ih vidjeli (NVO Pandurice), ne bi bilo ni zbornika Kosovsko ogledalo: Odsjaji iz Crne Gore. Zašto Kosovsko ogledalo? Zbog toga što je „stolećima … Crna Gora predstavljala kosovsko ogledalo u kome se jedino ogledala“, svetu vodu koja nas je umivala, zadajala i napajala. A i ovo je neko stoljeće, i nama treba ogledanje spram najvećih visova srpske istorije, spram najvećih izazova čovječanstva i čovječnosti!
Radujući se igri djece Orahovca, mi smo u ovom spomen-ogledalu sabrali prošlost, sadašnjost i budućnost: prošlost kroz ono što su o Kosovu rekli naši najslavniji preci, državni i crkveni velikodostojnici, sadašnjost, kroz ono kako sa Kosovom i Metohijom živimo mi današnji, budućnost kroz orahovačko uzdizanje iznad prošlosti i sadašnjosti. U svemu tome, prošlost je ono što nas nosi, a budućnost ono što nas vodi i daje smisao našoj sadašnjoj egzistenciji.
Zbog toga svi mi „Kosovci“ (mitropolit Amfilohije) ne smijemo da se odreknemo KiM, smijemo samo, kao iznad Božićne cicvare, da se ogledamo u njemu. Ono što nam to svevideće ogledalo pokaže u sebi, to je naše lice, to smo mi, a ne nikako ono što mi mislimo da jesmo. Ono što nam djeca Orahovca kažu svojim osmjehom, to je naša ovozemaljska ikona, svakog ponaosob i svih zajedno. Ona su ujedno i naša ovozemaljska djeca i naši nebesni roditelji.
U čemu smo se to mi iz Stare Crne Gore, Brda, Stare Hercegovine, Boke, Stare Srbije, ogledali svih ovih vjekova? U Kosovu i Metohiji, našoj: zenici i riznici, tj. u vremenu i vječnosti, u tapiji i zavjetnoj zemlji, u prestolu našeg svenarodnog osvećenja, u našem opredjeljenju i našoj izabranosti, u našoj „kolijevci“ i u našem „duhovnom centru“, pred našim oltarom i ikonostasom, u našem Jerusalimu i našem Carigradu, u najdubljem korijenu i u najljepšem cvijetu, u smrti i vječnom životu, pred žrtvom i njenim vaskrsenjem, pred jedinstvom istorije i eshatologije, a ponajviše u „grdnom sudilištu“. Ogledali smo se u tom „svetom zasadu“ i u toj „svetoj istoriji“, u „hljebu i vodi“, na „žrtvenom polju“ i na raspeću, u „danu junačkog ogledanja“ i „trijumfa nad zlom“, u „duhovnom zemljopisu“ i „nebeskom naličju“, a ne u pukoj prostornosti i geografiji, pred istinom i nadom, za slobodu i pravdu, pred licem cara Lazara i svih svetih, u suzama carice Milice, majke Jugovića i Kosovke djevojke, u posljednjim izdasima i prvim uzletima Miloša, Ivana, Milana, čudesnog Strahinića, Jugovića, Zlopogleđe, Stefana Musića…, pred Pećaršijom, Dečanima, Gračanicom, Ljeviškom, Zočištima, …, pred svakim Vidovdanom i svakim srpskim imenom. Pred svetim ikonama koje su naša i sveljudska „duboka ogledala“ (Lakićević)
Ovo je naše „pričešće“ čašću kosovskih mučenika, učešće kojim ne tražimo ništa za sebe, osim da se zahvalimo djeci Orahovca, i svoj našoj kosovsko-metohijskoj djeci, jer se divimo njihovoj Božijoj izabranosti da budu jači od svih iskušenja, od svakog zaziva, i da tom božanskom snagom budu oni nama, a ne mi njima, podrška i ogledalo.
Na kraju krajeva, od njih smo dobili „ideju da upriličimo zbornik kojim bi se predstavio odnos stanovnika sa teritorija današnje Crne Gore prema Kosovu i Metohiji, jedan mozaik nekadašnjih i današnjih, zvaničnih i ličnih, naučnih i poetskih, književnih i likovnih ogledanja u kosovsko-metohijskoj vertikali srpskog naroda. Naravno, bez namjere da taj presjek bude sveobuhvatan, ali, svakako, dovoljan da obuhvati što više različitih viđenja i stanovišta, osjećanja i proricanja, svjedočanstava i nadanja. Izabrani i prikupljeni radovi su djelo ljudi različitih vjekova i godišta, profesija i funkcija, koji su živjeli, ili žive na teritoriji današnje Crne Gore, ili su porijeklom sa ovih njenih raznolikih prostora. Željeli smo da jednako budu zastupljeni i nekadašnji velikodostojnici kao i današnji hodočasnici, i oni koji su dobar dio života proveli na Kosovu i Metohiji, kao i oni rijetki koji tamo nikada nijesu bili. Zajedničko im je, bezupitno, da su voljeli i da vole sve ono što Kosovo i Metohija znače i simbolizuju, svjedoče i nagovještavaju u istoriji srpskog naroda.“
Kao što znamo, „Kosovska svetinja je složena i sveobuhvatna – u njoj su i ljubav i sloboda, u njoj smo mi – mi!“ (Dragan Lakićević). Bez nje smo neko drugi, bezlični i aistorični, nemoćni i bezbožni. Zbog toga je zbornik Kosovsko ogledalo: Odsjaji iz pokosovske Crne Gore odsjaj onog jedinstvenog zapisa: „Zjenica oka moga je gnijezdo ljepote tvoje!“ Zbog toga ni izdavači, ni oni koji su pisali, lektorisali, dizajnirali, prelamali ovaj zbornik nemaju pravo na njega. Sa njim raspolažu jedino želja djece Orahovca, on je ono sa čim ćemo izići pred njih, i omogućiti im da budu djeca. Zbog toga vas molim da kupovinom zbornika, ne samo za sebe, već i za svoje bližnje, učestvujemo u izgradnji sportske hale u Orahovcu, da se odazovemo onoliko koliko čujemo njihov zov, kolikom smo dužni njihovom djetinjstvu i našoj bogočovječanskoj, kosovskoj vertikali.
Otac Mirko Vukotić dao je, takođe, istinsko slovo ljubavi posvećeno plemenitoj službi ljudi okupljenih oko manifestacije Dani porodice Ramonov i zbornika Ogledalo kosovsko.
Ovaj Zbornik tekstova i pjesama nastao je iz velike ljubavi. Ljubavi prema Kosovu i Metohiji, a sve zbog sjećanja, stradanja i pamćenja.
Sjećanje na prostor i prostranstvo koje je savremeno i svevremeno, na ljude koji su obitavali i koji obitavaju na tom prostoru, one velike ljude kojih ima bezbroj za koje svi dobro znamo, a i one male, neznane kojih ima takođe bezbroj, i koji nisu nimalo beznačajni, nego, štaviše, jednako važni i značajni. Sjećanje na Svetu zemlju našu srpsku, po kojoj nas Svijet prepoznaje, oko koje se otima, iako je nikad oteti neće baš zbog toga što je sveta, najsvetija. Sjetimo se samo koliko patnje ta Sveta zemlja nosi sa sobom, koliko mučeništva odvajkada, koliko suza i znoja pamti, koliko krvi prolivene, a svaka kap za sveto i neprolazno. Zato je ta zemlja i dala toliko učenika i svetitelja.
Stradanje je oduvijek bilo naše nadanje. Ugledajući se na Gospoda našega koji je stradao zbog nas, mi neprestano stradamo na Kosovu i sa Kosovom, potpuno svjesni da poslije Golgote dolazi Vaskrsenje (…)
Pamteći Dobro, ne pmatimo sve što je bilo i što će biti. Pamteći carske Romanove, mi pamtimo sve mučenike i svetitelje iz dovijeka nam bratske Rusije. Oni su nam svjedoci kako je put stradanja za Istinu, upis u neizbrisivo pamćenje (…).
Izuzetno emotivne, plemenite i učene riječi izgovorila je i prof. dr Vanja Ković.
Postoje neke teme, postoje neka mesta o kojima bi čovek zaista najrađe zaćutao – molitveno zaćutao. Kosovo, Jasenovac, Plava grobnica… i da ne idemo dalje. Teme koje po prirodi stvari nameću neki dubok i svečan ton, a, istovremeno, svom svojom dušom donose nam neki potres. (…) Bogu hvala, pa imamo velike duhovnike i naše savremenike kakav je mitropolit Amfilohije, i kakav je vladika Atanasije, koji su zaista taj krst nosili i svedočili svima i svetlili tom kosovskom i jasenovačkom i svakom drugom suštinskom istinom; ili pesnici koji zaista na poseban način mogu da proniknu u tu zavjetnu tajnu, da nam, opet, na poseban način temu približe i osvetle. A oni koji se bave ovim temama i stradanjem kažu da ta istorijska trajanja su mnogo više obeležena zajedničkom patnjom, i ono što smo zajednički propatili, na taj način odbolovali, ili donekle prebolovali su meta koja nas daleko jače i čvršće povežu kao zajednicu, nego bilo kakav drugi događaj ma koliko on radostan bio. (…)
Gospodin Nikola Cicmil, koji je dao snažan ljudski i bratski doprinos borbi za djecu Kosova i Miteohije podsjetio je kako je NVO Pandurica formirana 2018. godine, te kako je pokrenula humanitarnu akciju „Božur za djecu Orahovca“, koja je, dalje, rezultirala i podrškom projekta, odnosno, štampanjem zbornika „Ogledalo kosovsko“, a sve sa istom svrhom da se priži bratska ruka podrške djeci Orahovca na Kosovu i Metohiji. Nakon toga, g. Cicmil je iz perspektive ličnog, porodičnog predanja i vaspitanja govorio o tome zašto je Kosovo naša jedina granica u vremenu, jer kako je poučen u svom djetinjstvu, vrijeme je određivano izrekom: „Toga nije bilo od Kosova“. Svjedočio je i o pokušajima da se Kosovski zavjet tumači ili namće kao nešto anhrono, prevaziđeno, a potom i pojšnjavao kako je, zapravo, svevremeno kao i Njegoševo pjesništvo iz kojeg je primio najajsnije značenje vječite modernosti, univerzalnosti, svevremenosti Kosovskog zavjeta.
Svoj tekst o Kosovu i Metohiji, koji je uvršen u ovaj Zbornik, čitao je istaknuti književnik mr Janko Jelić, dok su samo veče upotpinili himnom „Onamo namo“ Tijana Blečić Perović i Milena Popović uz klavirsku pratnju Gordane Milatović.
Izvor: Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori
