Nikad jednostavnije nije bilo ući u politiku. Lakše je nabaviti člansku kartu nego odijelo. Za politiku je potrebno i jedno i drugo. Znaju to novi političari, oni ne izlaze iz odijela. Ali izgledaju kao da ih i dalje bodu zaboravljene špenadle. Nikako da nađu tu posljednju. Ona kao da ih stalno bocka i napominje da su se tek uvalili u odijela.
Ima nešto u tom odjevnom predmetu za koje kažu da ističe čovjeka. Ali ništa ne može da nagrdi čovjeka kao odijelo. Može da mu stoji odlično, ili nikako. Rijetko kad postoji sredina. Ili saliveno ili preloše. Prečesto je ovo drugo posrijedi.
Kao što postoji nouveau riche (skorojević) postoji i novi političar. Uvukao se. Tako kažu. Može da se odnosi na odijelo, ali i na ono drugo. Pomisli preko noći da je ono što bi volio da bude. Zaleti se i poleti. Umisli da može da leti. Otuda i toliko nesklada, kiča i neukusa. Odijelo daje formu, ali politika nije sušta formalnost.
Stil se ne da kupiti. Kao ni stav. Mora da se poklopi, da ugodi, da legne, da bude saliveno. Nekima odijelo i nekako stoji, ali hod ih odaje. I onih nekoliko stepenica na ulazu u parlament stvaraju im problem. Taj neskladan hod, nabadanje, sve odaje frku i nesigurnost. Hodaju u odijelu i novim cipelama kao da su na maturskoj večeri, sve kao da je prvi put. “Idemo drugovi/kao na maturskoj večeri/uno, due, tre, kvatro…”
Ispliva nelagoda i vidi se da ih ipak to odijelo žulja, da ih kragna košulje guši i da su pritisnuti, iako pucaju od želje da sve bude kako treba. Gledaju u ekrane iako gledaju kroz telefon. Prave se da su zaposleni i u žurbi. Drndaju telefone. Žele da protrče pored kamera i novinara na putu ka kakvoj sali za sastanke. Prezauzeti. Ali ta poslednja krivina kad treba da ulete u salu, tu se izlome i ispadnu iz krivine. Koljena se sudaraju. Prokleta koljena!
Ne odustaju. Neki su čak umislili da prate i trendove koji se ne daju pratiti. Hoće dvoredna odijela, ali ona neće njih. Hoće karirano, a već su kockasti. Ne može na silu. Dvoredna odijela su bila demode. Vraćaju se, kažu ljudi, ali za dvoredna odijela potreban je “attitude” odnosno, stav. Ne kupuje se stav, ne nabacuje se stav, ili ga imaš ili ga nemaš. To dođe kao stil. Ne možeš da odlučiš da ga imaš po svaku cijenu. Nema cijenu, nikad nije ni na popustu, ne može stil ni na rate. Džaba se u svakom gradu po jedan butik tako zove, Stil.
Zaludu Kingsman filmovi i priče o odijevanju, zaludu Gentleman (serija i film) Gaja Ričija, makar da skrinšotuju pa da daju kakvom krojaču da iskopira. Ne. Naši žele brendirano, pa sve ispadne iskarikirano. Oni su uprtili odijela. Nažalost, nema boljeg termina. Uprtili, kao da će da gaze smetove snijega satima, sa takvom riješenošću grme grla iz sakoa. Grme, a ništa ne kažu, a onda misle, to je politika, jer su na sceni. U programu su, a ne znaju ni noge da prekrste. Ne zna se samo da li ih je zapalo, ili im se zalomilo.
Svi bi da budu nobl preko noći. Ali zaboravljaju da su njihovi prethodnici poput Miga mirisali sebi pazuh u tom parlamentu, da vide čuje li im se odijelo. Ko god dođe posle njega u te stolice, mora da se osjeća, ovako ili onako.
Ili im je malo ili preveliko to odijelo. Ništa nije potaman. Ali bez obzira da li su kupljena na rate ili kod šanera na crtu, jesu li od kuvane vune ili poliestera, fejk ili original, imaju li njihove inicijale ili EA, doći će nam glave glave u odijelima. Sva je prilika. Ništa nama nije nikad bilo skrojeno po mjeri. Prebrzo su zaboravili stih “a sad nosim kako mi ga skroje”.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
