„Niko vas neće razumeti. Komunisti će vas gledati kao neprijatelja, neopredeljeni kao ludaka, prijatelji kao budalu. Jedino će vas ozbiljno uzeti policija. I najednom se, u narodu za koji ste čuli da je za slobodu tolike ratove vodio, nađete u položaju čoveka koji o slobodi ozbiljno može razgovarati jedino sa policajcima“
Osnovna pretpostavka uspješne komunikacije jeste emotivna i intelektualna oformljenost (sazrelost) ličnosti (sa-govornika). Osnovno sredstvo komunikacije jeste jezik!? Dijalog!? – „ovdje ljudsko zapire poznanje“ (Njegoš), odnosno, kako bi cinično rekao Borislav Pekić: „Kada dva čoveka razgovaraju to često liči na gađanje sa zavezanim očima. Naše konverzacije često liče na pokušaj ribe da se sporazume sa pticom“. Ne znam da li filozofija i intelektualni cinizam mogu pružiti ikakvu ozbiljnu (hitnu) pomoć u nastojanju da se rasvijetli rasap komunikacije u savremenom svijetu. Pa ipak, čitajući mukotrpno knjigu Borisa Uspenskog, što nosi naziv „Ego loquens: jezik i komunikacioni prostor”, ostala je upamćena jedna preporuka sa samog početka knjige; naime, pozivanje autora da se prvo dogovorimo o značenju osnovnih pojmova koji će se razmatrati u knjizi, jer bez takvog dogovora možemo izgledati kao ljudi nakon vavilonske pometnje jezika.
Dakle, sa nezaustavljivom potrebom iskazivanja i uzaludnim iščekivanjem da će nas iko razumjeti, da će iko razumjeti smisao izgovorenih riječi. U takvoj komunikativnoj, apokaliptičnoj zbrci podjednako stradaju i razum i duša. Tada ljudi iz faze „gađanja sa zavezanim očima“ prelaze u fazu gađanja kamenicama, bakljama, flašama, pendrecima. Sve zavisi od okolnosti. No, čovjek ne može da živi bez razumijevanja.
Teško je zamisliti čovjeka koji bar jednom nije zapao u neutješni plač, ridanje, samosažaljenje, u jad nad jadima, jer nikog nema u ovom mnogoljudnom svijetu ko bi ga razumio, ko bi ga saslušao, a da ta nije policija. „Niko vas neće razumeti. Komunisti će vas gledati kao neprijatelja, neopredeljeni kao ludaka, prijatelji kao budalu. Jedino će vas ozbiljno uzeti policija. I najednom se, u narodu za koji ste čuli da je za slobodu tolike ratove vodio, nađete u položaju čoveka koji o slobodi ozbiljno može razgovarati jedino sa policajcima“ (Pekić).
Zajebanciju po strani. U rasapu komunikacije, u odsustvu razumijevanja, sirot čovjek može da se opredijeli za ćutanje. Primjera radi, imao sam prijatelja sa kojim sam skoro svakodnevno odlazio u studentski bife. Naručimo kafu, ponekad i dvije prazne šoljice, te posjedimo po dva sata, bez da progovorimo jednu jedinu riječ. Ćuti on, ćutim ja – ćuti svak o svom jadu. Odlično smo se, dakle, razumjeli.
Prema tome, ukoliko se ispod naslaga jezika, riječi, pojmova ne skrivaju amalgami duše, empatije, emotivne zrelosti do istinske komunikacija, do razumijevanja, nikada neće doći. Pa čak i kada pođemo u trgovinu, za šta je dovoljno da posjedujemo emotivnu zrelost djeteta od nekolike godine i taman toliku sposobnost govora, biće nam na duši lakše, biće i hljeb ukusniji, ako uz kusur dobijemo poneki srdačan osmijeh na kasi.
Milorad Durutović
