Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Predsjednik Crne Gore je nedavno, vrlo transparentno, najavio da će na budućem popisu sebe upisati kao nacionalnog Crnogorca i kao govornika srpskog jezika. Osim uravnoteženosti i istorijske utemeljenosti ovaj Milatovićev identitetski par predstavlja lijep lakmus papir za sve one opskurne likove na ovdašnjoj javnoj sceni koji se predstavljaju kao ….Evropejci…demokrate….građanisti…. anti-rasisti…. a koji ovakav predsjednikov nastup ne mogu da podnesu koliko i sijeno što može da podnese vatru.
Njima, koji očigledno ostaju u podrumu crnogorske političke prošlosti, nije podnošljivo ni razumljivo kako predsjednik jedne građanske, demokratske može da govori …. srpskim jezikom? Po njima, on bi: morao…trebao…bio obavezan da govori jezikom koji su oni zamislili kao poželjan. I to sve u ime nacionslnog jedinstva, društvene homogenosti, narodnog prosperiteta….
E pa gospodo. Neću se pozivati na činjenicu da je jedini registrovani, imenovani jezik naroda u Crnoj Gori prije 1918. bio upravo – srpski. Nego na činjenicu da identitetska pitanja u demokratskoj zemlji ne smiju biti programirana niti poželjna u pogledu neke od državnih funkcija. Jer, to je fašistička i nacistička perspektiva društva uz rasistički začin mržnje prema svemu što počinje sa slovom „s“. Nebitno da li je u pitanju srpski jezik ili recimo – sloboda.
Do čitanja u sljedećem broju….
