Iako su mi veoma zanimljive rimovane tvorevine poslanika Milana Kneževića, (pogotovu ona posljednja: „Nek se čuje do nebesa, sve je više DPS-a, manje supe, više mesa“) i imala bih štošta o njima reći, uzdržaću se komentara zbog zajedničkih studija koje smo gospodin Knežević i ja završili i zbog zajedničkih nam profesora Miloša Mita Vukićevića i počivšeg Nova Vukovića, koji su nas učili da prepoznamo kvalitet i da razlučimo dobar stil od onoga što nema stila. Od profesora Vukićevića smo, na primjer, naučili i da se o ukusima MORA raspravljati, pogotovu kad se neko upušta u raspravu, a ukusa nema.
Ovom prilikom ću se baviti (ne)ukusom prepiske koju su putem društvenih mreža razmijenili pomenuti poslanik i gospođa Ratka Vulanović Jovović. Odmah da napomenem (zbog onih koji u svemu vide politiku) – nije mi namjera da iznosim svoje političke stavove, već da ukažem samo na pragmatičke aspekte ovih dvaju diskursa, držeći se pragmatičkih teorija, i to principa jezičke kooperativnosti i principa učtivosti.
Gospođa Ratka Vulanović Jovović na svom Fejsbuk profilu objavila je 29. januara status, u čijoj posljednjoj rečenici pominje, i to po nadimku, poslanika Milana Kneževića: „Je li Pipun bacio koju foricu“. Njen čin bi se mogao okarakterisati kao neučtiv, ako se nadimak doživljava pogrdnim. Međutim, treba imati u vidu dvije činjenice. Prvo, navedenoj rečenici prethode retorička pitanja u kojima autor ove objave takođe po nadimcima (Medo, Đed) ili pak iz ugla drugih (Joanikije, „fra“ Gojko) imenuje i ostala lica koja pominje („Je li Medo rekao patrijarhu da se Đed priklanjao krupnom kapitalu i koncernu Vijesti, da je Joanikije udbaš, strani plaćenik, moguće i švercer duvana, da je „fra“ Gojko najveće zlo koje nas je zadesilo, Sorošev plaćenik, agent Udbe, saradnik druge familije, zna li se, priča li se šta?“).
Pretpostavljamo da je autor ove objave poslanika Kneževića imenovao nadimkom koji mu pripisuju drugi, i ne samo drugi – nego i on sam! I tu dolazimo do drugog momenta. Naime, u skupštinskoj raspravi poslanik Milan Knežević je nedavno rekao: „Ali meni je draže da budem Pipun no Bred Pit, jer se Pipun nikada neće odreći svoga stava da je Kosovo dio Srbije (…)“. Iz ovoga se može zaključiti da gospodin Knežević ne smatra da ga nadimak degradira, nego, naprotiv – afirmiše! To znači da ni objavu gospođe Vulanović Jovović nije mogao doživjeti kao uvredljivu, osim ako ga nije uvrijedilo to što njegove iskaze pomenuta gospođa doživljava kao „forice“ (na šta ima apsolutno pravo) ili ga pak pogađa to što gospođa, pa još popadija – ima pravo da se slobodno izražava.
Stoga je poslanik Knežević imao potrebu da odgovori na ovu objavu, ali je to učinio sa zakašnjenjem od deset dana (čime je prekršio čak dva principa komunikativne kooperativnosti). Gospođa Ratka Vulanović Jovović postala je tema njegove prve rečenice (da, profesori pomenuti na početku ovog teksta, učili su nas da su najjače prva i posljednja pozicija), ali je ona označena kao „jedna popadija“: „Uvjeren sam da mišljenje jedne popadije nije i stav mitropolita i naših episkopa, i najiskrenije ih molim da na bilo koji način ne sankcionišu paroha Jovovića zbog ove objave.“ Da je kojim slučajem poslanik napisao „mišljenje popadije Ratke Vulanović Jovović“, iskaz bi bio neutralan. Ovako je i te kako obojen! Šta se krije iza „jedne popadije“? To da je gospođa o kojoj je riječ imenovana preko svoje društvene uloge, na koju je ona, sigurna sam, ponosna. Ali je očigledno da je gospodin Knežević, upotrijebivši determinator „jedan“, koji u srpskom jeziku služi i za iznošenje ličnog stava, tačnije negativne ocjene – imao namjeru da gospođu sa kojom polemiše degradira, i to na osnovu njene društvene uloge, ali i da je polno (da na kažem rodno) diskriminiše.
Pitam se zašto na izjavu poslanika Kneževića nisu reagovale „borkinje“ za prava žena. Ali nije samo to sporno u Kneževićevoj rečenici. U drugom dijelu on moli episkope da ne sankcionišu paroha Jovovića za ono što je izgovorila njegova žena! Iz ovoga se mogu izvući dvije presupozicije:
1) gospodin Knežević smatra da čin izražavanja mišljenja, ukoliko dolazi od popadije, treba da bude sankcionisan i
2) sveštenik treba da odgovara za stav koji je njegova žena iznijela kao slobodna ličnost.
Da li ovo znači da se, poslanik (a poslanik je onaj koga smo poslali da nas u Skupštini predstavlja) zalaže za uvođenje verbalnog delikta? I da li bi verbalni delikt ograničio samo na popadije ili uopšte na sva crkvena lica? No, odgovori na ova pitanja bi ipak prešli u „učitavanje“. A profesor Mito Vukićević nas je učio da je pjesnik rekao ono što je htio i da je „učitavanje“ u tumačenju književnih djela nedozvoljeno. Pragmatika me je, s druge strane, naučila da je „čitanje između redova“ i te kako korisno. Nadam se samo da „jedna profesorica“ neće postati tema neke buduće objave/izjave poslanika Kneževića.
Prof. dr Ana Janjušević Oliveri
Izvor: Etos
