Piše: Stefan Sinanović
Ako su stari mitovi podložni dekonstrukciji, treba biti pošten i uvideti kako je i ovaj film, dok se njegovi junaci opiru srdžbi uvređenih bogova i provlače između Scila i Haribdi, svedočanstvo o zalasku civilizacije – ali ne one u Heladi.
Istorija književnosti pamti duboko ličan, liričan i lijep, sud Miloša Crnjanskog koji je, četrdeset godina po njenom objavljivanju, svoju programsku Liriku Itake, i njene kremenite mikensko-trojanske aluzije, komentarisao poznatim utiskom kako je Odiseja najveća poema u istoriji čovječanstva, a povratak iz rata najtužniji čovjekov doživljavaj koji bi pjesnik mogao da zamisli.
Između nas danas i ovog Homerovog teksta, jedne od najmonumentalnijih tvorevina ljudskog duha, dakle između složene političke i sociokulturne perspektive naše savremenosti i herojskog, polu-mitskog horizonta drevne Helade, nalaze se ne samo neograničeni kulturološki uticaji, svakovrsna čitanja i interpretacije, nego i vjerovatno neprebrojivi sistemi vrijednosti smjenjivani i nanovo konstituisani u odnosu na dominantnu epohu i njene složene unutarnje osobenosti.
Reinterpretacija prošlosti
Samo u književnosti, i samo u HH vijeku, od objavljivanja Džojsovog čuvenog Uliksa do izlaska Omerosa – velelepnog postkolonijalnog spjeva karipskog nobelovca Dereka Volkota (u kome je Homerova postavka reorganizovana tako da junaci Ahil, Hektor, Filoktet ili Helena postaju ribari, siromašni prodavci i domaćice; a njihova priča, između ostalih, odražava i bolnu temu traume robovlasničkog perioda) – egzistira vjerovatno na hiljade tekstova, u neposrednoj ili labavijoj, intertekstualnoj relaciji sa starogrčkim mitom o putovanjima kralja Itake koji se, deset godina nakon trojanskog udesa, tj. dvadeset godina po svome odlasku, vraća kući svojoj Penelopi i sinu Telemahu.
Kada piše o ovoj temi, poznati argentinski esejista i negdašnji Borhesov učenik i čitač, Alberto Mangel, u svojoj knjizi o Homeru (nažalost, nedostupnoj na srpskom jeziku) pominje i roman Prezir italijanskog pisca Alberta Moravije koji, zaključujući kako svaka epoha klasike neminovno reizgrađuje na svoj način, posleratni kontekst HH vijeka naziva „čistim i popularnim homerovskim spektaklom” (prev. aut. prema: Atlantic books, London, 2008).
Moravijin junak, scenarista Rikardo, naime, u ovome romanu, pojedinačna pjevanja, tj. poglavlja, „Odiseje” dožiljava ponešto simplifikovano kroz prizmu filmova koje je gledao: epizoda s Kiklopom tako postaje Kuperov „King Kong“, pjevanje o Nausikaji poredi s voajersko-pornografskim filmom „Kupačice”, a čarobnica Kirka odgovara Antineji u Pabstovom klasiku „Atlantida“ iz 1932. godine.
Kinematografija je, zapravo, kako impliciraju Mangel i Moravija, uradila više za reinterpretacije prošlosti, književnosti i mita, ali i za društvo spektakla, nego bilo koji drugi vid umjetnosti. Zanimljiva je, recimo, u ključu dosljednosti, osmočasovna italijanska adaptacija Homerovog epa u kojoj Odiseja tumači Bekim Fehmiju (što je, našem čuvenom glumcu, vjerovatno kruna karijere), a Penelopu grčka ljepotica Irena Papas, ili – makar meni jedna od dražih i kreativnijih savremenih postavki ovog epa – američka satira „O, brate, gdje si ti? ” braće Koen smještena u tridesete godine, po beznađima američkog juga, u Misisipi, u kojoj lik odbjeglog robijaša, Julizisa (tj. Odiseja), tumači Džordž Kluni.
Filmska umjetnost, dakle, slobodno reizgrađuje ep, ona ima na to pravo, ali i upućuje na veliku istinu ovog svijeta: na ideju da je priroda mita takva – veli još Miron Flašar u jednom od naših najpoznatijih i najljepših tekstova o Odiseji – da on posjeduje sposobnost da, u odnosu na epohu, prevlada i premosti čak i takve udaljene ponore između različitih civilizacija, da pronađe, za sebe, novi izraz i novo značenje, bez da izgubi svoje najosnovnije crte.
I brojne su, čak i studijske, invokacije Homerovog junaka: od Armanda Asantea do Šona Bina (doduše, u blokbaster postavci Ilijade) a ipak, ne može se reći da je, makar do momenta kad je popularni američki režiser, Kristofer Nolan, počeo da piše scenario za svoju masivnu studijsku adaptaciju „najveće poeme u istoriji čovječanstva“, bilo koji od naslova koji su tretirali Homerov spjev zaslužio globalnu pažnju na iole približan način.
Ideološki sukob
Još je Džasper Grifin, pokazujući prstom na krovove zapadnih skupštinskih zdanja ili brojnih američkih banaka čiji su ulazi omeđeni stubovima u stilu jonskog reda, ukazivao na neprolazni i presudni uticaj helenske civilizacije na kulturu, društvo i politiku Kolektivnog zapada. U istoj su trajektoriji klasična grčka politička misao, filosofija, začeci prirodnih nauka i književnost – i teško je, recimo, zamisliti učenje Anselma Kenterberijskog bez Platonovih dijaloga, Sv. Avgustina bez Aristotela ili Miltona bez Homerovih epova.
Teško je, zamisliti, na šta bismo ličili mi danas. Suštinski, ne postoji kultura kojoj savremeni svijet, od svog demokratskog uređenja do Olimpijskih sportskih igara, duguje više nego što je to kolosalni dug prema helenskom čovjeku. Postoje, međutim, uticaji koji su dvosmjerni a vrijeme – veli jedan Šekspirov junak – s torbom na leđima trpa milostinju za zaborav i ogromnu, nakaznu nezahvalnost (junak je Odisej, a drama je homerovska i o Troji: „Troil i Kresida”, čin tri, scena tri). Danas su najmoćnija politička i kulturna sila svijeta Sjedinjene Američke Države, Holivud je, i dalje, neprikosnoveno oružje za propagandu i uticaj na mase, stari mitovi su na zalasku i reizgrađuje ih onaj s najvećim budžetom.
Polemika o Nolanovom avanturističkom blokbasteru (povremeni blago-artistični momenti i površna simbologija bi tek naivnog, ili neupućenog, gledaoca mogli da zavaraju da je umjetnički naum bio da se dohvati, sve i da je to moguće, ponešto od Homerovih visina) počela je, otprilike, po izlasku prvih fotografija sa seta. Primijećeno je, još tada i s pravom, kako kostimi više odgovaraju super-herojskim multiverzumima Marvela ili DiSija nego kritsko-mikenskoj civilizaciji i već to je bio momenat koji je ukazivao na, doduše prilično predvidljivu, okolnost da će Nolan, u maniru Zeka Snajdera, kroz priču o Grcima zapravo pričati o Americi i njenom socio-političkom i kulturnom trenutku.
Slutnje je potvrdila i etnička šarenolikost kastinga, a zenit ideološkog sukoba desio se u času kad je objelodanjeno da će Helenu Trojansku igrati glumica kenijskog porijekla, Lupita Njongo; dok bi bogoravnog Ahileja tumačila trans-osoba, Eliot Pejdž. Premda, u stvari, Pejdž igra tek perifernog ahejskog ratnika Sinona koji strada na samom prologu Nolanove priče (a Odisej će, nešto kasnije, s njegovom namučenom dušom razgovarati u Hadu) i premda i Helena i Sinon zauzimaju, integralno, tek nekih sedam do devet minuta tročasovnog filma – rasplamsalu debatu je intenzivirao i Ilon Mask oštrom kritikom selekcije uloga, istoriografskih i scenskih odstupanja.
Ne postoji kultura kojoj savremeni svet duguje više nego što je to kolosalni dug prema helenskom čoveku
Pojedini grčki filmski kritičari su ukazivali na problem kulturološke aproprijacije (i zaista, malo ko se sinoć u bioskopu nije nasmijao akcentu kojim glumac indijskog porijekla, Himeš Patel, koji tumači Odisejevog prijatelja Euriloha, izgovara, recimo, tipično američko: lucky bastard) začudan je, mnogima, bio i bostonski naglasak samog Odiseja.
Jasno, osim u slučaju da junaci daktilskim heksametrom pjevaju starogrčki, ne postoji engleski akcenat koji bi, tom linijom recepcije, ovdje bio odgovarajuć (šefildski izgovor Šona Bina je, pretpostavljam, bio u redu?). Centralne uloge pripale su Metu Dejmonu (Odisej), En Hatavej (Penelopa) dok mladog Telemaha tumači Tom Holand. Kritikovan je i izbor Zendaje, mješovitog etničkog porijekla, u roli helenske boginje Atene, mada, nakon odgledanog filma, za svoj groš držim da je mlada američka glumica lijepo nosila svoju ulogu.
Civilizacija na zalasku
Jedno od zanimljivijih i najdragocjenijih poglavlja svoje studije o Homeru Alberto Mangel oslovljava The Never-ending War; često je ovdje pominjana i knjiga Sukob civilizacija Semjuela Hantingtona koji je anticipirao smjenu prirode ratova i ukazivao na kulturne sukobe koji će, nakon pada Varšavskog pakta, neminovno uslijediti.
Čini se kako je Nolanova postavka Odiseje suštinski priča o civilizaciji koja je na zalasku, i jedan od važnijih motiva tiče se odnosa Penelope i Telemaha koji na svome dvoru na Itaki, slušaju i slute o propasti civilizacije, nekud daleko, preko mora. U jednom času će Odisejeva kraljica čak i doslovno svome sinu reći kako stari svijet umire (uz napomenu kako bi i žena bila sposobna da ravnopravno vlada Itakom), a Zapad, kao krajnje odredište, višestruko je istican tokom cijele priče.
Ako zbog ičega vrijedi pogledati Nolanov film to je, pored fascinantnih i napetih scena borbe, nekoliko zaista upečatljivih krupnih kadrova koji centriraju moćne mikenske jedrenjake dok se probijaju kroz kišu i bure Sredozemlja. Odisej, namjeren da oda poštu svojim palim saborcima, planira da, po povratku kući, otputuje tamo gdje vlada trajni mir: na Zapad. Međutim, ako su stari mitovi podložni dekonstrukciji treba biti pošten i uvidjeti kako je i ovaj film, dok se njegovi junaci opiru srdžbi uvrijeđenih bogova i provlače između Scila i Haribdi, svjedočanstvo o zalasku civilizacije – ali ne one u Heladi.
Još jedno ključno svojstvo mita je njegova sposobnost da izmiče probama istinitosti (mada je diva Doris Lesing govorila kako mit, na neki način, predstavlja kondenzovanu istinu). U epohi masovnih medija, velikih studijskih filmova, razaranja starih i izgradnje novih mitova, pod razvalinama smisla što se otima dnevnoj politici, društvu spektakla, novostima s frontova, svekolikom ubrzanju sadašnjice koja agresijom svojih šljaštećih reklama, sportskih vijesti, striming-servisa, skin-ker proizvoda, svojom brigom za ljudska prava, raznolikost, nadridemokratiju i slobode, svojim džank-fudom, društvenim mrežama, teorijom informacije, riders dajdžestom, političkom korektnošću, i tolikim drugim nebrojenim artificijelnim česticama urušavajućeg stoljeća među kojima vrhune ovakvi preplaćeni studijski projekti – teško da ima mjesta, samo Nolan to ne vidi, za esencijalnu i plemenitu ljepotu priče o suprugu i ocu koji se, izranjavan i namučen, vraća svojoj porodici i svome domu.
I mada je, ovom pričom, možda pokušao da proglasi pobjedu nad republikanskom moralističkom doktrinom američke tihe većine utisak je da je, bez obzira na rezultat na boks-ofisu (kakav god on bio da bio), režiser ovdje izgubio, ne razumijevajući, prosto, da je na zalasku i mit o Americi. Uostalom, i Odisejev brod se, na koncu priče, simbolično i sporo kreće ka suncu koje daleko i nepovratno zalazi u moru.
Izvor: Novi Standard
