Cetinje ili Lovćen? Poptuno sam ubijeđen da Cetinje u tome odnosi prevagu, pa makar kako se odlučilo. Treba Njegoša, ovog, Cetinju: zbog hodočašća Njegošu—i češćih i obilatijih. Jer Lovćen je u visinama, do vrha se njegovog uspinju ipak tek poneki i tek pokatkad.
Sada, kad su u toku pripreme za prolsavu sto i pedesete godine Njegoševog rođenja, postaje neobično aktuelno rešenje jedne interesantne dileme: gjde postaviti Njegošev mauzolej, posljednje remek-djelo Ivana Meštrovića. Sve češće se, naime, javljaju mišljenja koja se zalažu za odstupanje od prvobitne zamisli, pa i jasno određene odluke da se mauzolej podigne na sam vrh Lovćena, gdje je sad kapela sa Njegoševim grobom, već da se locira u ambijentu samoga Cetinja—negdje između manastira i Biljarde, „gdje je Njegoš živeo i umro, odakle se pesmom i mislima uzdigao u nebeske visine—tu, pored njegovog doma-muzeja, pored ostalih istorijskih spomenika i znamenja“.
Mišljenja nisu neinteresantna i bez argumenata, nema spora; međutim, koncepcija ovog grandioznog spomenika isključivo je vezana za kapu Lovćensku—ne samo u topografskom smislu, dakle vrlo konkretizovano, nego i u onom širem, idejno-umjetničkom: kao simbol dviju visina—duhovne i zemljaske, misaonosti i nacionalne težnje za slobodom: kao divna pjesma kamena vladaru-pjesniku koji je prekoračio svoje vrijeme i sam postao jedan od vrhova književnosti naše. Najzad, i pojam mauzoleja vezje ga u suštini za Njegošev grob—sva građevina je nad grobom i zbog groba.
Ali bez obzira na svu ovu nesumnjivu fascinantnost u koncepciji djela, i na neisvjestan dug (ipak sentimentalno obojen), našem romantizmu, razlozi su, čini mi se, više okrenuti sugestiji da se Meštrovićevo ovaploćenje Njegoša postavi na Cetinju—na Tablji, recimi. Počnemo li od istorijskih—oni nisu bez sange da uzdrmaju čak i samu koncepciju, jako dopadljivu inače; uzmemo li u obzir materijalne i tehničke—otkrićemo da su upravo oni—naime teškoće koje oni obilato nameću—i nagnali napomisao da semauzolej ipak ne vezuje za Lovćen.
Ako je ova impozantna planina postala simbol jedne nacoinalne misli, težnje i sna, ništa manje nije to bilo ni Cetinje—Cetinje mu je svojim značenjem i zračenjem i dalo taj atribut. Ako je Njegoš, jednom se šetajući Lovćenskim vrhom, opželio da „u toj strahovitoj samoći“ bude sahranjen mimo svih dotadašnjih narodnih i crkvenih običaja, Cetinje, premda ubogo, bilo mu je stanište za života: u njemu je smišljao i izvio Gorski vijenac; i sam je svojom Biljardom, bio začetnik njega kao grada.
Prema tome, Meštrovićev Njegoš i te kako bi dobro došao da se uklopi u istorijski ambijent Cetinja, da u njemu podvuče jednu prošlost i jednu znamenitu ličnost i time doprinese njegoševskoj atmosferi ispod Orlovog krša.
Meštrovićevo djelo, svojom umjetničkom sngom i sovjom skulptorskom impozantnošću, bilo bi još jedna velika vrijednost Cetinja. Koliko god ljudi dolazili Cetinju i Njegošu zbog Cetinja i Njegoša, dolazili bi sada i zbog Meštrovićevog Njegoša; strancima bi, možda, upravo mauzolej najprije sugerirao Njegoša, da ga osjete i kao izrazito misaonu figuru i kao vleikog pjesnika—ako im se već ne bio išlo na Lovćen, ili ako se ne bi moglo.
A ne može se gore dobar dio dana u godini—kad je snijeg, dok su oblačine i kiše koje sakriju vidik i ljepotu lovćensku, dok su gromovi koji ionako iznenadno i često dođu; i ne može svako, u prilikama našim, da se do lovćenskog visa prebaci kad zaželi. Zašto onda praktično izdvojiti Meštrovića i u stvari skloniti njegvo djelo od mnogobrojnih očiju, kad je i crkvica ona gore već sama po sebi postala spomenik—jednistven, zbilja? Kapelica i grob pjesnikov, kapelica i vrh plećatog Lovćena, to je nerazdvojna cjelina, pojam jedan, jedna nedjeljiva slika koja ima svoju nepobitnu istorisjku draž i ima vrijednost istorijske autentičnosti.
Zašto bi narušavali taj—da navedem Ljubu Nenadovića—„lepi vrh Lovćena“, koji je „najveća i najčudnija grobnica na celoj ovoj zemlji“? Jer, opet kako kaže Nenadović, „Lovćen je uzdigao njegov (Njegošev) grob više svih grobova na ovome svetu, a njegov grob uzdigao je Lovćen više svih slovenskih bregova: pretvorio ga u Olimp…Na dnu Lovćena on je ugledao ovaj svet; na vrhu Lovćena gleda ga ovaj svet“…Srubiti, dakle taj vrh i promijeniti mu izgled—ubilo bi mu ljepotu i oduzelo autentičnost kao jednog već usovjenog i utvrđenog spomenika. Osim toga—skromnog, kao i život vladičin što je bio, i naroda njegovog. Pompeznost bi ondje, u ćutanju divljine, smetala.
Prenositi mauzolej gore—to je, zatim, ne mali tehnički problem, instaliranje njegovo isto tako. Instaliranje u veoma teškim uslovima na jednom uzanom vrhu gdje je sve tako skučeno i gdje nema prostora za građevinski manevar—koliko bi se ono odužilo i kolike bismo grdne troškove sebi navukli? Može se pretpostaviti. Sve bi se to, naravno, i ostavilo po strani ako bi mauzoleju jedino priličio Lovćen i samo Lovćen, a na Cetinju ako bi izgledao on deplasiran i sasvim, sasvim izlišan. Ali Jezerskom vrhu veoma dobro priliči onaj gore, sadašnji, kao što bi Cetinju odlično pristao ovaj o kome se govori i koji je izazvao pomenutu diskusiju: Meštrovićev mauzolej Njegošu.
Cetinje ili Lovćen? Poptuno sam ubijeđen da Cetinje u tome odnosi prevagu, pa makar kako se odlučilo. Treba Njegoša, ovog, Cetinju: zbog hodočašća Njegošu—i češćih i obilatijih. Jer Lovćen je u visinama, do vrha se njegovog uspinju ipak tek poneki i tek pokatkad.
Dušan Kostić, Politika, 7. IV 1963.
