Mora se priznati da je proslava Njegoševog dana najteže pala onima kojima je laknulo što je pao u nedjelju.

Pišu: dr Dušan Krcunović i mr Milorad Durutović
Prva proslava Njegoševog dana, dana crnogorske kulture, protekla je, kako bi drugo, nego u znaku kulture – kulture političke korektnosti.
Valja odati priznanje onima na koje je pao najveći teret realizacije glavnog programa proslave praznika. Mora se priznati da je proslava Njegoševog dana najteže pala onima kojima je laknulo što je pao u nedjelju. Uložen je ogroman napor da taj dan prođe što prije i što neprimjetnije, kao što je svojevremeno protekao i jubilej dva vijeka od Njegoševog rođenja.
Hvale je vrijedan trud za koji ovoga puta nije tražena naknada. Ne bi bilo ni umjesno darivati sebe na nečiji rođendan, nekmoli na Njegošev, kada je trebalo pokazati svu svoju nesebičnost i darovitost. I zaista, iskazana je na taj praznik kulture velika darovitost svih aktera, scenarista, tekstopisaca, glumaca…
Pođimo samo od ideje. Glavna ideja programa proslave Njegoševog dana predviđala je da proslava praznika prođe neslavno. Sve se odigralo prema scenariju. Prema nepodijeljenom mišljenju publike, političke maske i koturne bile su maestralne. Nije neznatan broj onih na koje je nabolji utisak ostavila ona scena sa bravuroznim jezičkim piruetama u tekstovima prazničnih čestitki koje odaju izuzetnu vještinu autora u izbjegavanju suštine.
Kapa dolje, tekstopiscima, glavu gore, čitaoci! Istančanom ukusu dijela publike i stručnoj javnosti nije promakla ni ona maestralna scena po kojoj je Njegošev dan u kalendar kulture trebalo samo ubilježiti, ali ne i obilježiti. Genijalnost scenarista ogledala se i u tome što je praznik ubilježen po novom kalendaru, a obilježen po starom – neobilježavanjem i bez obilježja. Tako je na prvi Njegošev dan kulture spuštena zavjesa, a maske ostale. Realizam beskarakternosti uspješno je postignut jer nije odglumljen. Vrlina dobre glume.
Završni umjetnički dojam bio bi – neponovljivo! Nadajmo se da će biti tako i da se ovakav scenario više neće ponoviti.
Nadajmo se da će se za naredne Njegoševe rođendane ovdašnji heremeneutičari dogovoriti, napokon, po pitanju što „visi“, evo, dva dana na portalu RTCG-a, „Čitamo li i tumačimo pravilno Njegoša?“. Tako, dakle, kada pravilno protumačimo Njegoša, onda ćemo, valjda, pravilno obilježiti i njegov rođendan.
Sudeći po ovogodišnjim čestitkama, pitanje pravog tumačenja Njegoševog djela potrebno je, najprije, regulisati u političkim i medijskim ključevima (i ključaonicama), a, onda, možemo razmišljati i o tome zašto su strukturalisti širom svijeta tvrdili kako je književni tekst nečitljiv, a što ipak ne znači da je nerazumljiv. Da pojasnimo, kada bi književni tekst zaista bio čitljiv, onda Homera, Dantea, Šekspira, Puškina ili Njegoša ne bismo morali čitati, dakle, ni rođendane njihove obilježavati.
