Amerika je dugo koristila sankcije kao sredstvo prinude protiv svojih protivnika, ali sada i Iran i Kina mogu da posegnu za moćnim ekonomskim oruđima
Piše: Nikolas Malder
Prevod: Miloš M. Milojević
Iransko faktičko zatvaranje Ormuskog moreuza izazvalo je šok u svetskoj ekonomiji. Iranska pretnja plovidbi kroz Persijski zaliv najčešće se sagledava kao asimetrična odmazda protiv SAD i Izraela. Ali Iran je zapravo pribegao taktici koju Amerika dugo koristi u sprovođenju sankcija: pretvorio je ključno usko grlo svetske ekonomije u oružje kako bi prinudio protivnika da deeskalira.
Ovo nije prvi put da je Trampova vlada suočena sa posledicama protivničkog pribegavanja njihovom sopstvenom ekonomskom oružju. Nakon što je ponovo preuzeo predsedničku dužnost, Tramp je pokrenuo napad na svetski trgovinski sistem uvodeći visoke carine kako prijateljima tako i protivnicima. Neki američki saveznici brzo su se povinovali i potpisali su trgovinske dogovore kako bi očuvali svoje odnose sa Vašingtonom. Ali nisu sve zemlje na to pristale. Kina se držala čvrsto i pokrenula je kontraofanzivu. Kada su objavljene nove američke izvozne kontrole krajem 2025. godine, Peking je uzvratio uvođenjem kontrole izvoza rafinisanih retkih zemljanih metala.
U deceniji koja je usledila nakon okončanja Hladnog rata, Amerika je praktično uživala monopol nad najvažnijim sankcijama. To više nije slučaj. Iran i Kina su sada pokazali da je doba američke dominacije u ekonomskom ratovanju okončano.
Kineska kontrola nad kritičnim sirovinama pokazala se kao oružje koje je pogodilo američke proizvođače u odbrambenoj, aeronautičkoj i automobilskoj industriji što je vodilo odlaganju i smanjenju proizvodnje u Severnoj Americi i drugde. Kineski pritisak na američke lance snabdevanja prinudio je naposletku SAD da deeskaliraju. Dogovor sklopljen sa Si Đinpingom u Koreji u oktobru 2025. godine predstavljao je sino-američko primirje u ekonomskom sučeljavanju. Za sada deluje da ga se obe strane drže.
Sada, pokretanjem još jednog američkog rata na Bliskom istoku, Tramp je pojačao mnogo razgranatije rizike. Čitav svet oseća štetu koju široka ekonomska prinuda može da izazove. Prelaženjem sa režima „maksimalnog pritiska“ sankcijama protiv Irana na otvoreni rat, SAD su izazvale Irance da pribegnu sopstvenom ekonomskom oružju – presecanjem dvadeset odsto toka svetske nafte i gasa i jedne trećine svetske trgovine veštačkim đubrivom koja prolazi kroz Ormuski moreuz i nametnule su to zatvaranje raketama, dronovima i minama.
Šta okončanje unipolarnog doba u ekonomskom ratovanju znači za globalnu ekonomiju? Pre svega, očigledno je da će SAD i njihovi saveznici biti suočeni sa teških izborima, posebno kada pribegavaju sankcijama na naftnom tržištu. Iranska blokada izazvala je toliko veliki cenovni šok na tržištu energenata da će Trampova vlada morati da privremeno ublaži sankcije na rusku naftu.
Evropska unija, koja je sasvim nedavno proslavila nastupajuće prekidanje uvoza ruskog gasa, možda će sada morati da nastavi da kupuje energiju od Rusije kako bi izbegla ekonomsku štetu. Ublažavanje efekata ekonomskog oružja kojem je pribegao Teheran čini nužnim ublažavanje ekonomskog rata koji se vodi protiv Moskve. Ali iako druge zemlje češće pribegavaju ekonomskom pritisku, to ne znači da imaju bolji učinak od Sjedinjenih Država. Neuspeh sankcija je raširena pojava.
Ekonomska blokada koju su Kataru nametnuli zalivski susedi od 2017. do 2021. nije bila uspešna. Sankcije koje je nametnula Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (Ecowas) nisu uspele da poprave odnose sa vojnim huntama u Maliju, Burkini Faso i Nigeru. I kineska pribegavanja izvoznoj kontroli retkih zemljanih metala protiv Japana odnosno zabrana uvoza australijskog uglja učinila su da Tokio i Kanbera postanu više neprijateljski raspoloženi prema Pekingu umesto da tu omrazu umanje.
Ovo ne bi trebalo da iznenadi. Tokom istorije ekonomske prinude, istrajno pribegavanje sankcijama je često podsticalo pogođene zemlje da osnaže svoju samodovoljnost i da tragaju za novim partnerima. Razvrstavanje trgovinskih mogućnosti tokom vremena oslabilo je pritisak. Posle 2022. godine, Rusija je preusmerila svoju trgovinu prema azijskim ekonomijama kako bi zaobišla sankcije. Kineske kompanije reagovale su na američke carine izmeštanjem proizvodnje u inostranstvo, a poteškoće izazvane kontrolom izvoza mikročipova nastojale su da ublaže domaćim inovacijama. U današnjoj svetskoj ekonomiji zagušenoj sankcijama, dodatni pritisak može da vodi ka opadajućem učinku nametnutih mera.
Zaista, politička i diplomatska korisnost sankcija opada. Tokom dugo vremena, neko je mogao uverljivo zastupati gledište da, uprkos njihovom nesavršenom ukupnom učinku, sankcije predstavljaju poželjniju alternativu u odnosu na otvoreni rat. Nakon američkog napada na Venecuelu i Iran, ta tvrdnja više ne deluje uverljivo. Umesto da se njima izbegava rat, sankcije sada često trasiraju put prema nasilnoj eskalaciji. Svet neprekidnog ekonomskog ratovanja će, pre ili kasnije, skliznuti u pravi rat.
Autor je predavač na Univerzitetu Kornel; objavio je knjigu The Economic Weapon: the rise of sanctions as a tool of modern war (Ekonomsko oružje: uspon alata modernog ratovanja)
Izvor: Financial Times
