Jedna stara i mnogo puta navođena izreka kaže da nijedan čovek nije veliki za svog sobara.
Ima neke istine u toj izreci. Onaj kome se pružila prilika da, sticajem okolnosti, baci pogled u privatnu sferu velikog čoveka, naći će u njoj mnogo štošta što nije u skladu sa njegovom veličinom.
To je i razumljivo. Pobude koje pokreću velike ljude u načelu nisu bitno drukčije od pobuda koje pokreću ostale smrtnike. Zato se ponekad po životima istaknutih pojedinaca čeprkalo i još uvek se čeprka sa sitničavom namerom da se u njima pronađe nešto što bi ih svelo na meru onog što je prosečno.
U svetlosti ove činjenice deluje sasvim razumljivo jedna Hegelova ironična dopuna izreke pomenute na početku ovog teksta. U Hegelovoj ironičnoj parafrazi ta izreka otprilike ovako glasi: za sobara nema velikog čoveka, ali samo sa „sobarskog“ gledišta. Ovakvim ironičnim komentarom Hegel je žigosao čitavu jednu tradiciju u psihologiji i antropologiji, koja je svoj možda vrhunski izraz našla u delima francuskih moralista.
Međutim, Hegelov komentar pogađa samo jednu karikaturu ove tradicije, karikaturu, doduše, ne retko i danas prisutnu u prilično čestim pokušajima da se delo nekog književnika ili mislioca tumači isključivo ili pre svega uz pomoć izvesnog broja biografskih podataka. Takvi pokušaji po pravilu su usmereni na to da se književna i filozofska ostvarenja, koliko god ona velika i značajna bila, svedu na pobude, odnosno na ličnosti, njihovih autora.
U svojoj kritici Hegel je, doduše, pre svega imao na umu tzv. istorijske ličnosti, to jest one ljude koji se pojavljuju kao činioci od nekog značaja u praktičnoj ravni svetske istorije, ali se njegova kritika može protegnuti i na biografski metod u tumačenju opusa značajnih stvaralaca i u drugim oblastima, pre svega onim izrazito duhovnim ili teorijskim. Danas je kod mnogih teoretičara, koji se ovim problemom bave, ono gledište koje je Hegel žigosao kao „sobarsko“ već odavno napušteno.
Sa prilično dobrim razlozima, uostalom. Pobude velikih stvaralaca i psihički mehanizmi koji pokreću njihovo stvaralaštvo ne razlikuju se bitno od pobuda i psihičkih mehanizama ostalih ljudi, ali njihova dela se zato razlikuju od onog što je prosečno i svakodnevno. Između života izuzetnih pojedinaca i njihovih duhovnih tvorevina ne postoji ona samerljivost koju njihovi biografi toliko često prizivaju.
Ako već stvari tako stoje, čemu onda napor da se pronikne u ličnost nekog velikog stvaraoca? Nije li svaki napor ove vrste samo jedan sitničavi, „sobarski“ pokušaj da se unizi i svede na opštu meru ono što je iznad proseka?
Moj odgovor na ovo pitanje je odrečan. U načelu, analiza ličnosti velikih stvaralaca može se osloboditi one „sobarske“ sitničavosti protiv koje je ustajao Hegel. Tako oslobođena – i jedino tako – ona može biti pouzdano sredstvo u borbi protiv druge krajnosti u tumačenju duhovnih pojava, koja isto tako zaslužuje osudu. Još uvek, naime, biva da se na tvorce značajnih duhovnih ostvarenja i sama ta ostvarenja gleda naivno i romantičatski zaneseno kao na nešto što je palo s neba, u vidu dara kakvog tajanstvenog božanstva, nedostupnog našem smrtnom i ograničenom umu. Pristalice ovakve romantičarske koncepcije gledaju na svaki pokušaj da se priđe analizi stvaraočeve ličnosti kao na svetogrđe, kao na trivijalni, „sobarski“ pokušaj da se veliki ljudi oklevetaju i unize.
Istinu valja, po svojoj prilici, tražiti negde između ovih dveju krajnosti – one biografske i one romantičarske. Kad je pred nama neki izvor iz koga se možemo obavestiti o tvorcu kakvog izuzetnog umetničkog ili misaonog opusa, onda tom izvoru valja pristupiti bez „sobarske“, sitničave radoznalosti, ali i bez romantičarske zanesenosti i naivnosti.
*N. Milošević, Zidanica na pesku: književnost i metafizika, „Slovo ljubve“, Beograd, 1978.
