Jedna NVO, koja se u ljetnjoj pauzi između dva granta igra partizanskih filmova sama sa sobom, objavila je dokument pompeznog naziva „Devastacija kulturne baštine u Crnoj Gori.“ Dokument se, gle čuda, bavi obnovljenim crkvama i manastirima na Skadarskom jezeru i sve redom ih proglašava za primjere devastacije prostora. Kao korak dalje, država se proglašava za krivca što je dozvolila obnovu ruševina. Čini se da autor nikad nije prošao ulicama Podgorice i Budve.
U uvodu prvo saznajemo da veliki broj crkava iz par NOB spomenika svjedoči isključivo o antifašističkom opredjeljenju stanovnika ovog kraja. Naopaka logika je još pojačana i sa fotografijama prije i poslije rekonstrukcije, gdje treba da prihvatimo da su ruševine na zmijskim ostrvima ljepše od živih zajednica stvorenih oko obnovljenih manastira.
Na sve to, autor istog dana ushićeno objavljuje slike otvaranja mauzoleja na Lovćenu, koji je nastao na ruševinama kapele, kao da se radi o sasvim regularnom postupku rekonstrukcije kapele. Pedeset godina od sumraka Lovćena tako dočekujemo zarobljeni u atmosferi jednoumlja u kojoj se jednostavno ne daje prostora za dijalog. Tako se u nedostatku argumenata glasno poseže za lažima, ne bi li buka utišala istinu. Ovogodišnja laž promovisana iz vrha SDP je da neko poziva na rušenje mauzoleja. Čini mi se ipak da domet te prljave kampanje nije otišao preko famoznih 2,8%, bez obzira na pojačan ton iz podruma.
Istina je da se pozvalo na dijalog i traženje rješenja za buduću kapelu. Ne znam kako će ići taj proces, ali ja bih na početku, ma koliko to besmisleno zvučalo, stalno ponavljao da rušenje mauzoleja nije opcija i da se ne obnavlja Aleksandrova, nego Njegoševa kapela. Čak bih im ponudio da oni dostave građevinski projekat kapele i kako treba da bude oslikana njena unutrašnjost. A onda bih s njima izašao na vrh Lovćena, poveo ih iza mauzoleja i pokazao im prstom:
– Vidite li ono?
– Guvno?
– Nije to guvno, to je temelj.
Nebojša Babović
