„Čovek je fantastično biće. Kad je stvaralac pa ima fantaziju – milina. A kad nije stvaralac, a ima [fantaziju], onda mi lečimo“, poručuje jednom prigodom profesor i psihoterapeut Vladeta Jerotić. No, fantazija može biti podjednako razorna i kada se rađa u moždanim vijugama umjetnika, odnosno, „umjetnika”. Ima, naime, i toga: da čovjek umisli da je stvaralac, demijurg.

U beskrajnim naporima da se sakriju od života (realnosti), ili od demona sopstvene svijesti i savjesti, ili se prosto nađu u pirovom naporu da ponište nesrazmjeru između sopstvene sujete, umišljaja o sopstvenoj veličini ili značaju, i onoga što jeste njihov stvarni imaginarni domet, ljudi bez talenta požele, katkad, da pišu pjesme, romane ili osmišljavaju bronzane figure, statue, biste.
Takav stvaralački čin nije više nego čir fantazije koji puca u trenutku kada pronađe podesno tle da postane lakmus papir ideološke imaginacije. Tada se, primjera radi, statua neke princeze ili nekog nacionalnog heroja, inače izrađena po svim standardima šunda i bronzane mimeze, u očima ideologije i njenih sljedbenika, iako, bronzano mrtvilo talenta, percipira u blještavim nijansama provincije, ili u postrojenjima teške industrije – kako se već zalomi.
Prošlost je konstrukt fantazije, koji u našu svijest dopire kao magijski sklopljen narativ, album destilovnih slika, praslika − kao suma predačkih podviga i snova o budućnosti. Baš zato prošlost u zdravom smislu riječi nikada ne postoji kao potreba sadašnjosti, već kao svjetlo i putokaz (ka) budućnosti.
Međutim, kada se desi da pamćenje postane hljeb naš sadašnji, a ne hljeb naš nasušni, tada istorija postaje košmar u kome se bude ideološke aveti u vidu bronzanih mrtvaca iza kojih se skrivaju ideološki satrapi sadašnjosti, a izvitoperena fantazija dobija, tako, status umjetnosti, bar u očima onih što vječnost vide očima sadašnjosti, tj. zlatnog teleta.
Milorad Durutović
