Kada bih bio u poziciji njegovih političkih protivnika, odnosno trenutne opozicije na lokalnom nivou u Podgorici, promovisao bih sve nastupe Miodraga Vlahovića, spletom nesrećnih i neregularnih političkih okolnosti bivšeg ambasadora Crne Gore na dvije vjerujem politički najvažnije adrese u svijetu, u Vašingtonu i Vatikanu.
Plaćao bih televizije da reemituju emijsiju „Hej Sloveni“ koju po specijalnom zadatku vodi bjelopoljski Sarajlija Senad Pećanin, u kojoj Mićo kockar (osim Kije kockar postoji i Mićo kockar i makar od nje bolje piše) pravi jezičke i verbalne „uzrečice, ispadice, optužbice i optužbe“, koje bi na sebe prije skrenule pažnju doktoru za glavu ili psihologa, nego nekoga ko želi da čuje nešto pametno ili kakvu sažetu političku analizu i pogled na stvari.
U vrijeme uoči referenduma kada se bila digla i kuka i motika da na „najdemokratskijem referendumu“ (a bio je, kako kaže jedan moj prijatelj, regularan taman koliko šoping Cetinjana u bratskoj Italiji) izbori samostalnost Crne Gore štampale su „Vijesti“ jednu odštampotinu „Crnogorski književni list“ koju je uređivao upokojeni Jevrem Brković. Bila je to pljuvačnica kakvu ne pamti štamparska presa na ovim prostorima od Makarija i Oktoiha do danas.
Tada je ovaj moj prijatelj, što je referendum poredio sa šanerajom, imao tezu da Jevrema za to što čini plaća SANU (Srpska akademija nauka). Gotovo ogorčen sam se čudio toj tezi, a on je odgovarao.
„Može li bilo koji tvoj protivnik učiniti protiv tebe i stvari za koju se boriš više od tebe sama, ili takvog tvog podržavaoca koji tu priču brani pljuvanjem i mržnjom. Riječju, on će takvom pričom otjerati svakog normalnog od tebe“, rekao mi je on tada.
Znam, sada će neko reći, pričaj ti oni dobiše referendum. Kako su ga dobili i kako se „primio“ vidimo deceniju i po kasnije. Nego da se vratim bivšoj ekselenciji i sadašnjoj esenciji Miću Vlahoviću. Po ovoj logici ispalo bi da i Mića neko plaća. Srbi? Znate onu Njegoševu, „slabostima smo zemlji privezani“. Svašta nam treba za život i najveći broj nas bira za jug leđa najlakši način da to sve pribavi. A Miću kocka ne ide baš, bankari škrti na kredite i nije likvidan – nije više ambasadorska plata, i mora naći način da nekako oposli kakvu platu mjesečno.
Kaže Mićo, uz osobene gestikulacije i mavanje rukama, u ovoj emisiji: „Srbija je zajednički imenitelj za sve probleme na zapadnom Balkanu“. Dakle, Srbija je zlo i bez nje bi Balkan bio dolina cvijeća. To je onaj isti Mićo što je od svoje ambasadorske plate prije nekoliko mjeseci izdvojio tričavih 600 eura (platu srednjoškolskog profesora) da pomogne Mirnu Nikčević da plati kaznu, zato što je htjela da „spali srpski Hram u Podgorici i sva goveda u njemu“. Dakle taj mrzitelj ne može donijeti nikome dobro, a vjerujem ni nagovoriti bilo kojeg normalnog i neplaćenog pravoslavca u Podgorici da glasa za njega i Mila.
Osmjehuje se, crveni, pridiže obrve i vrpolji u stolici stahujući za sudbinu Crne Gore, valjda bez Mila i njega. Pa odjednom iz njega izbije neka nerazumna radost i sigurnost, kao da je dobio četvrtog „keca“. „Odbraniće se Crna Gora i ako budu i Srbija i Rusija i neko ispred i iza nje“, kaze Mićo od Vatikana. Odista, što bi rekao Sveto od Beograda, čitavo vrijeme sam zebao za Mićov mir i zdravlje. Nemade na ekranu telefona da za postavljanje pitanja htio sam da zamolim stalnog gosta u emisiji psihologa Žarka Koraća da pogleda, da vidi jesu li njemu normalni ti jezički obrti i ispadi, ti pokreti ruku, ta facijalna ekspresija.
Nego i ja pretjerujem od briljantnog milovca gotovo da napravih pacijenta za kauč Žarkov. Ipak ostajem u dilemi i zapitanosti je li Mićo bivša ekselencija tako samo teatralan ili je on danas samo plaćena i puka esencija – suština zla koje ne bira način da se vrati na vlast i nastavi pljačku dugu tri decenije. Umalo da zaboravim. Prva moja i najdavnija asocijacija na riječ ambasador je ćebe. Bio je to znak prijatnog mirisa i topline, lijepog sna. One noći kada sam gledao ovu Pećaninovu tv peć za sve protivninike Milove, nisam se pokrio „ambasadorom“. Sledio me ambasador Mićo
Miloš Vukčević
