Piše: Lidija Glišić
Da li su djeca zaista nevina, anđeoska bića, ili je to tek mit u koji želimo da vjerujemo, pitanje je koje se nameće poslije novih slučajeva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori. Predstava o djeci kao bićima nesposobnim za zlo, koje društvo i vaspitanje kvare, javlja se tek u 18. vijeku, u doba prosvjetiteljstva i romantizma, a kasnije će na nju uticati razvoj psihologije i moderne pedagogije.
Potresno je saznanje da zločinac može imati dječje lice. U nama se tada miješa potreba da to isto dijete privijemo uz sebe, da ga gledamo kao dijete, iako ono svijet može posmatrati i kroz nišan. Takav prvobitni osjećaj je u meni izazvala fotografija dječaka koji je izvršio masakr u beogradskoj osnovnoj školi, kao i uplakani Džejmi Miler iz serije “Adolescencija”. Sav užas tih zločina bio je maskiran golobradim dječačkim licima iza kojih se krio ubica.
Koliko god nam se činilo da su ovakvi slučajevi izolovani, autor knjige “Militarizacija detinjstva”, Aleksandar Vajsner, iznosi poražavajući podatak: od 2021. godine u Americi je oružje prvi uzrok smrtnosti djece i mladih!
Istorija nas uči da su i djeca kroz vjekove pokazivala spremnost da ubijaju, prije nego što bi shvatila smisao smrti i vrijednost ljudskog života: od dječjih krstaških pohoda u 13. vijeku, preko Hitlerjugenda nacističke Njemačke i pionirskih vojski u totalitarnim režimima, do malih vojnika regrutovanih u afričkim ratovima. Vanredne i tragične istorijske okolnosti stavile su oružje u dječije ruke, dajući im moć da presuđuju i odlučuju o tuđem životu, iako sami još nisu ni zakoračili u svoj. Potpuno nesvjesni konačnosti i dragocjenosti života, ponekad su znali biti suroviji od odraslih.
Sve pomenuto predstavlja najekstremniji vid dječjeg nasilja. Ali kada jedno dijete udara drugo nogom u glavu dok bespomoćno leži na zemlji, a njihov školski drug sve to saučesnički snima kamerom mobilnog telefona, uplašimo se da su i brutalniji oblici nasilja mogući. „Znam kako diše“ – ovim riječima bi se većina roditelja zaklela da poznaje svoje dijete. Ako je tako, kako smo onda dospjeli do ove teme?
Svakako da pušku ne možemo da poredimo sa mobilnim telefonom. Ali nasilje koje se prenosi uživo na društvenim mrežama pokazuje da posljedice mogu biti podjednako drastične. Jer, ono što je nekada bila “ferka” iza škole, za koju je znalo tek nekoliko prisutnih drugova, sada se pretvorilo u “rat” uživo. Nekada smo se svi trudili da niko ne sazna za tuču, a danas je smisao brutalnosti upravo u tome da što veći broj pratilaca na mrežama to vidi. Zato ovo nije samo delikt nasilnika koji udara, već i onoga koji hladnokrvno snima, kao i publike željne ovakvih prizora koja gleda, komentariše i šeruje dalje.
Telefon nije puška, ali njegova kamera produžava i umnožava poniženje i patnju žrtve pretvarajući traumu u trajni prizor na društvenim mrežama. Svaki novi pregled snimka postaje ponovljeno nasilje. Oni koji prežive batine, nekada ne izdrže zaglušujući eho koji ostane na mrežama. Otuda toliki broj samoubistava među maloletnicima.
Susan Sontag je pisala da nas snimljene scene nasilja istovremeno približavaju i otuđuju od žrtava. “Šok od fotografisanih grozota troši se ponovnim gledanjem, kao što se iznenađenje i zapanjenost koje čovjek osjeti kada prvi put odgleda pornografski film istroše kada pogleda još nekoliko.” Tako i slike nasilja, što ih više gledamo, gube moć da nas potresu, ali zato bude novu potrebu – da ih tražimo još. Rijaliti tuđe patnje postaje način buđenja emocije koja nedostaje u ravnodušnosti svakodnevice.
Nasilniku kamera donosi moć, a snimak postaje njegov trofej. U društvu gdje je „biti viđen“ važnije od onoga što zaista jesi, djetinjstvo se ne živi već režira, a nasilnik postaje glavni junak sopstvenog „filma“.
Zato je važno da se poslije prvobitnog zgražavanja scenom nasilja osnovaca iz komšiluka, za koje bi se roditelji mogli zakleti “da znaju kako dišu”, ipak zapitamo: ko je zapravo režirao taj film koji ćemo, zagledani u svoje telefone, do podne zaboraviti – djeca ili mi?
Izvor: RTCG
