Propale diplomate podučavaju je diplomatiji, kvazi-istoričari podučavaju je istoriji
Oana Kristina Popa je po zanimanju istoričarka. Njena biografija je prilično impresivna, naročito kad se uzmu u obzir univerziteti na kojima se obrazovala. Što se tiče njenih objavljenih radova, uglavnom je riječ o međunarodnim odnosima. Bila je diplomata u Hrvatskoj, Srbiji, a sada je ambasadorka EU u Crnoj Gori. Neko bi rekao da dobro poznaje Balkan, ali tu je kvaka, došla je u Crnu Goru, državu sa najviše samozvanih istoričara i diplomata po glavi stanovnika!
Bilo bi daleko korisnije po nju da je psihijatar. Jer nama nisu potrebne ni diplomate, ni istoričarka, nama je potrebna dijagnoza. Jer, sigurno da svaki put kad dođe u Crnu Goru, ona se vrati sa nekoliko verzija istog događaja. Sa kim god da se sretne, vjerovatno da svi pričaju različite priče, ubijeđeni da su jedino oni u pravu. Zato Oana Kristina Popa zaslužuje orden, ali takav još nije uveden i izmišljen, jer bio bi to orden za trpeljivost. Čini se da koliko god tenzični i šizofreni naši političari bili, Popa ne mijenja izraz lica, ne ispada iz krivine, izgleda kao da joj je sve jasno, iako ništa nema smisla. Treba imati živaca pa saslušati sve te kakofonije i učestvovati kao arbitar u toj opštoj rašomonijadi od crnogorske politike.
Možda Popa ima više razumijevanja za Crnu Goru od ostalih diplomata, možda zato što dolazi iz Rumunije, države koja je uređenija od Crne Gore, ali daleko od toga da je u potpunosti sređena.
Ovih dana je Popa na meti. Uglavnom, na Tviteru. Propale diplomate podučavaju je diplomatiji, kvazi-istoričari podučavaju je istoriji. Taguju je i prozivaju, pa se ljute kad ih blokira, kao da ne vide da na profilu piše lijepo: PERSONAL account. Opinions my own. (PRIVATNI nalog). Dakle, ovo PERSONAL je ispisano velikim slovima, a to nije slučajnost.
Digla se frka što je Popa zaključala profil. Ljute se oni što žele da učestvuju u polemici sa ambasadorkom, da se prave važni i da imaju mišljenje.
Jasno je, sa kim god da se vidi, pogriješiće. Šta god da kaže, naići će na negodovanje makar jedne strane. U Crnoj Gori nema sredine, nema trećeg puta, svakoga guraju da odabere stranu, baš njihovu. “Nema ali, ima samo ili-ili”, kako to fino napisa Dušan Kovačević u drami.
Ona djeluje kao osoba kojoj nije potrebno podučavanje, objašnjavanje i kurs o balkanskim (ne)prilikama. Koliko god Crna Gora mislila da je posebna, kad je riječ o politici, može da bude posebna po tome što ima najviše političara koji misle da su bogomdani za sve i da su za sve u pravu, jedino oni i niko drugi na svijetu!
Ko zna da li će se to ikad desiti, i da li kod nje postoji ambicija za tako nešto, ali nekad kad se Popa penzioniše, bilo bi zanimlivo da napiše knjigu o Crnoj Gori i našoj politici i političarima. Kakvo bi to štivo bilo! Naravno, ako to ikad bude, biće kad sadašnji političari ne budu više na sceni, pa bi o njima i našim prilikama mi čitali kao da su likovi u kakvom romanu. Vrijedjelo bi da neko napiše takvu knjigu. Da se vidimo kako nas vide iz drugog ugla, jer o sebi smo sve već rekli, naravno megalomanski, u superlativu.
Politika je komplikovana rabota, ali se ipak čini da je u Crnoj Gori nešto komplikovanija nego što to biva u drugim državama. Manje države, a više politike, teško da ima negdje drugo.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
