
Dobro je poznato da su se moćne države Zapada na vreme snabdele svakojakim aktima, poveljama i deklaracijama o ljudskim i jezičkim pravima kao „dokazom“ vlastite superiornosti ne samo u sferi vojnog, ekonomskog, naučno-tehnološkog napretka već i u pogledu tobože zavidnog nivoa svesti koja podrazumeva brigu i odgovornost za drugog. One tu naviku deklarativnog utvrđivanja jednakosti među narodima i podjednako formalnog uvažavanja njihove različitosti (poznato je, međutim, da su u procesu nasilne akulturacije, deca npr. Navaho Indijanaca i drugih nepoželjnih grupa bila izložena najrazličitijim vrstama torture, počev od ispiranja usta sapunom za izgovorenu reč maternjeg jezika do uskraćivanja hrane, batinanja i sl.) rado praktikuju i u svakoj pokorenoj oblasti nazivanoj protektoratom. Naravno, takvi će se akti primenjivati selektivno, odnosno pozivanje na iste može sasvim izostati; dovoljno je da postoje kao dekor najavljene „humane misije civilizatora“
Jedna od prvih uredbi Civilne administracije UN-a na Kosovu i Metohiji odnosila se na ravnopravnu službenu i javnu upotrebu albanskog i srpskog, a u domenu privremenog međunarodnog upravljanja i trećeg – engleskog jezika. To što je već početkom jula devedeset devete godine s javnih mesta iz gradova Kosova i Metohije nestalo i poslednje srpsko slovo, protektore nimalo nije uznemirilo. Naprotiv, verovali su da im je time posao znatno olakšan i smatrali sasvim sporednom činjenicu potpune funkcionalne neravnopravnosti srpskog jezika, s obzirom da su, izgonom njegovih korisnika te do kraja sprovedenom kulturno-obrazovnom, ekonomskom i političkom izolacijom ostatka govorne populacije, pretpostavke za najavljenu ravnopravnu upotrebu jezika bile isključene. I ovo ne bi bio jedinstven slučaj u praksi modernoga sveta da ustanovljena funkcionalna neravnopravnost nije osnažena javno uvežbavanom i od strane vlasti podupiranom komunikativnom neravnopravnošću srpskih govornih predstavnika, sve dotle da su za izgovorenu reč maternjeg jezika kažnjavani smrću. Formalno neravnopravne ovdašnje korisnike nekog drugog jezika takvo što, srećom, nije snalazilo.
Među najvažnijim faktorima očuvanja jezika jeste njegova vidljivost. Naporedo sa proterivanjem stanovništva 1999. g. nestajali su i svi pokazatelji njegovog dotadašnjeg prisustva u selima, zaseocima i gradovima diljem Kosova i Metohije. U euforičnom rušilačkom pohodu Albanaca na udaru su se najpre našli gradski i seoski javni natpisi, izlozi, spomenici, putokazi. Tokom samo jedne pogromaške noći (između 2. i 3. jula 1999. g.) u Prištini su, na primer, nestali simboli srpskog prosvetiteljstva – spomenici Vuku, Njegošu i Dositeju, uklonjeni su svi dotadašnji nazivi ulica koje će zameniti imena uglavnom kačaka, balista i potonjih terorista te njihovih inostranih mentora poput Vilijema Vokera, Bila Klintona, Veslija Klarka i drugih. Srpski jezik istovremeno je uklonjen sa svih televizijskih i radio-stanica (petominutni programi pod uredništvom KFOR-a i Albanaca koji će se nešto kasnije pojaviti predstavljali su, pre svega, ruganje srpskom jeziku), a srpska knjiga nije se smela zadesiti u prodavnici, niti kakav časopis ili novina na kiosku. Najkraće rečeno, srpski jezik se u gradovima i brojnim selima Kosova i Metohije više nije ni video ni čuo. Eliminisanje srpskih toponimijskih oznaka se takođe podrazumevalo.
Table sa imenima mesta bile su i ostale nezaobilazan objekt potvrđivanja raspoloženja albanskih masa i nauma njihovih vođa. Na putokazima se demonstriraju svakom vidljiva upozorenja, očituje smer etnojezičke politike, podastiru dezinformacije za neupućene (setimo se da su hiljade srpskih toponima, oronima, hidronima… sadržanih u srednjovekovnim poveljama odreda potvrđene i osmanskim defterima). Slovenski nazivi mesta prvobitno su premazivani crnom bojom ili prosto uklanjani da bi se, nakon izvesnog vremena, pojavile drumske oznake sa, ako ne sasvim izmenjenim, ono na albanski nedosledno i netačno prevođenim ili pak zbunjujuće pogrešno ispisanim srpskim toponimima. Od ćirilice, osim tu i tamo u srpskim sredinama, južno od Ibra nije ostalo ni traga.
Ako smo od novih srpskih predstavnika u institucijama tzv. države očekivali bar malo više brige za srpski jezik, demantovale su nas, po potpisivanju Briselskog sporazuma postavljene table sa nazivima ulica u Gračanici i drugim mestima sa većinskim srpskim stanovništvom. Iako je ova vrsta urbanonima u isključivoj nadležnosti opština, mesne vlasti su istakle table na kojima su, umesto najpre na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom, pa potom, saglasno Zakonu o upotrebi jezika Republike Srbije, po potrebi i na albanskom, nazivi ulica ispisani latinicom i sa prvenstvom reči rruga, tj. albanske oznake za ulicu (RR. /UL.).
Stoga treba biti objektivan i reći da je podrška svom pismu i najnovije lamentovanje nad ćirilicom od strane mnogih Srba takođe tek deklarativnog karaktera. Na to ukazuju nazivi prodajnih i uslužnih objekata u delu Kosovske Mitrovice i drugih mesta na severu pokrajine, uglavnom u posedu Srba, gde je, uz mnoštvo antroponima, toponima, varvarizama i egzotizama inostranog porekla, latinica preovlađujuće pismo. Iako od vulgarizacije i jezičkog zagađivanja koje donosi savremena ergonimija nisu pošteđeni ni gradovi izvan Kosova i Metohije, to jezičko pomodarstvo ovde ima daleko veće posledice. Izostanak svesti o potrebi zaštite svog jezika u jedinoj urbanoj sredini u pokrajini gde se srpski jezik održao do danas predstavlja prevelik i nedopustiv luksuz.
Za razliku, na primer, od naziva ulica i trgova o kojima najčešće odlučuju opštinske vlasti pa tako predstavljaju izraz zvanične jezičke politike, imenovanje poslovnih objekata u domenu je njihovih vlasnika pa, osim što predstavljaju posve vidljive i frekventne verbalne pokazatelje poslovne i društvene orijentacije žitelja grada, dati nazivi (ergonimi) su, više negoli druge vrste urbanonima, istinski izraz stepena prisutne jezičke svesti. Ergonimi, uz ostale urbanonime imaju značajnu ulogu u promovisanju identiteta jezika i kolektivnog jezičkog identiteta te oblikovanju identiteta prostora koji je takođe u interakciji s kulturnim identitetom zajednice. U tom pogledu gradski „jezički pejzaž” kao najvidljiviji odraz (ne)prepoznavanja vlastitog jezika u vremenu i prostoru ima poseban udeo u formiranju mišljenja, jezičkih stavova i vrednosnih sudova uopšte, od kojih i zavisi povratna reakcija – spremnost za borbu na afirmaciji identiteta i integriteta svog jezika ili, obrnuto, pristajanje na njegovo urušavanje.
Pretpostavljanje sekundarnog pisma primarnom, tuđe toponimije zavičajnoj, neestetskog estetskom, stihijskog promišljenom itd. nesumnjivo govori o pomerenom vrednosnom sistemu, kao direktnoj posledici izostanka bilo kakve politike u pravcu očuvanja identiteta kosovskometohijskog prostora. Jezičko planiranje, kao što je poznato, podrazumeva sistem mera u okviru određene jezičke politike a u pravcu nesmetanog funkcionisanja i razvoja jezika. Kad je reč o srpskom jeziku na Kosovu i Metohiji, taj korpus mera, sve da se htelo, nemoguće je bilo ponuditi bez prethodno jasno iznetog stava o statusu srpskog naroda i njegovog jezika u pokrajini. Suprotno deklarativnom odbacivanju kosovske nezavisnosti i suprotno Ustavu Republike Srbije, državni predstavnici su Briselskim sporazumom podveli svoje građane pod zakone druge „državne” tvorevine u čijem „ustavu i zakonima” je definisan manjinski status srpskog naroda. S te tačke gledišta, izmenom drumskih oznaka, albanski ekstremisti su, ako se izuzme ogrešenje o ćirilicu, realizovali ono što im je svekolikim aktima, od Brisela do Ohrida, ponuđeno.
Putni pravci na magistralnim putevima, kao i nazivi mesta, ulica i trgova, do pre nekoliko dana na severu pokrajine bili su obeleženi u skladu sa Čl. 6. Zakona o jeziku Republike Srbije. Na tablama sa oznakom putnih pravaca imena mesta bila su ispisana najpre ćirilicom, potom i latinicom. Prekjuče sam se uputila peške od Kosovske Mitrovice do Grabovca da proverim kako su albanske vlasti i jezički „overile“ celovitost tzv. države Kosovo. Usput sam razmišljala koliki će među ovdašnjim Srbima, pritisnutim svakojakim nevoljama, a bogme sviklim i na sveprisutnu anglosrpsku i latiničnu jezičku „modu“, uopšte primetiti nove putokaza, kamoli se protiv njih pobuniti. Ta, oni se više ne bune ni protiv zidanja albanske kuće na srpskom groblju, ni protiv prokopavanja čitavih brda, gomilanja u njihovim „utrobama“ bogzna kakvog naoružanja i opreme. Ono što su mogli i hrabro činili sve do 2013. godine, pa bezuspešno pokušavali i kasnije, više ne mogu. Zatočene sa svih strana, tek sad će ih „loviti kao zečeve“. Preko puta kontrolnog bedema u Šaljskoj Bistrici vidi se ulaz u, ne zna se kako i čime opremljen, tunel koji izlazi na vrh brda obezbeđenog puškarnicama. Kad ovo vidi, ako je gdekad i pomislio da „AV zna šta čini“, kako kliču njegovi promoteri, čovek izgubi svaku nadu. Jer, da ima dobre namere, zašto bi im svesno omogućio da se utvrde i, kad se, danas-sutra, ukažu neke bolje prilike, njihovu realizaciju učini desetostruko težom.
Mitra Reljić
Izvor: Pokret za odbranu KiM