U junu 1992. godine vojska Republike Hrvatske je spalila selo, a crkvu uništila eksplozivom, dok su u kriptu ubačene avionske bombe, čime je najveći dio moštiju uništen, dok se ostaci danas nalaze u kosturnici u sklopu hrama.

Ustaše su 6. avgusta 1941. godine pobile oko 600 žena i djece iz sela Prebilovci. Ubili su ih zvjerski, žive su ih pobacali u jamu Golubnika. Ubili su skoro sve stanovnike tog sela; procjena je da je ubijeno ukupno 820 ljudi od 1000 stanovnika.
Mošti stradalih su izvađene iz jame 1990. godine i položene u kripti crkve Sabora srpskih svetitelja i Prebilovačkih mučenika u Prebilovcima.
Ostala je upamćena besjeda koju je posle odsluženog parastosa Novomičenicima prebilovačkim, ispred Doma kulture u Prebilovcima, 1991. godine održao blaženopočivši patrijarh srpski Pavle, ali i znamenita pjesma „Nek pada snijeg Gospode“, koju je tada prvi put izgovorio Rajko Petrov Nogo.
Nek pada snijeg Gospode
Iz sjećanja po očima
Spavajte šumske jagode
Sve moje s vama počima
Spavajte moji umrli
Bez groba i bez biljega
Neka vas vjetar zagrli
Zavije pokrov snijega
I neka majku zbodenu
I njenu crkvu jeliku
Bijelim ruhom odjenu
Za njenu tugu veliku
Pjema će biti uvrštena u zbirku „Lazareva subota i drugi dani“ (1993), a njeno ubjedljivo tumačenje ponudio je još jedan velikan srpske poezije Ivan V. Lalić, koji je i sam sačinio jedan molitveni vapaj za mrtve – za srpske mučenike iz Drugog svjetskog rata, u poemi „Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini“: „Neću da prećutim; zidovi su prećutali/ i srušili se. A oni iz crkve, što su mrtvi,/ Nisu zaspali. Oni bdiju, nezvani bdiju/ U bivšem dečaku. Ja ne mogu da ih proteram/ U prostor vetra što je sada ne mestu crkve/ Gde raste korov, sasvim riđ od njihove krvi./ Neka ostanu i neka bdiju, nezvani bdiju,/ Jer prezreli bi me da im pevam uspavanku“.
O Nogovo pjesmi Lalić piše: „Možda najlirskiju pesmu – molitvu u savremenoj srpskoj poeziji napisao je Rajko Petrov Nogo u tri osmeračka katrena: ՚Nek pada snijeg Gospode՚. To je jedna molitva za mrtve, čija je tragika smrti ՚bez groba i bez biljega՚ utkana u jednu opštu tragičnost epohe. Tako često pesnik agresivnog bunta, Nogo ovde tako poje jednu molitvu za belinu, kao pokrov za ՚našu tugu veliku՚. Simbološki naboj belog kao da izvire iz nekih pradubina; da pomenem samo da belo može da simbolizuje bezvremenost (i ekstazu), kada ga suprotstavimo crnom koje, prema Hajnriku Cimeru, može da simbolizuje vreme. Nogo moli da njegove umrle, sahranjene u crnoj zemlji, pokrije beli sneg. Bezvremeno, dakle, preko vremenog – u savršenoj skrušenosti, ali ne i rezignaciji molbenog obraćanja“.
U junu 1992. godine vojska Republike Hrvatske je spalila selo, a crkvu uništila eksplozivom, dok su u kriptu ubačene avionske bombe, čime je najveći dio moštiju uništen, dok se ostaci danas nalaze u kosturnici u sklopu hrama.
Prebilovački svetitelji su kanonizovani na Svetom arhijerejskom saboru SPC koji je održan od 15. do 29. maja 2015. godine.
Pripremio mr Milorad Durutović