Nema niko više živaca za naše drage političare i njihove ambicije maskirane pričom o poštenju
Ne zna čovjek da li su ljepši kad ulaze ili kad izlaze iz sale. Pošli naši političari da se dogovore. Važni su. Prave se važni. Svaki put kad ih kamera snimi kako koračaju, porastu po milimetar. Poskakuju. Izdaje ih korak, ne prepoznaju ni svoj hod. Pregrabi ih srce.
Ne razmišljaju o čemu će da diskutuju, oni razmišljaju koliko će pratilaca i lajkova da dobiju nakon dnevnika. Svaki put kad vide kameru, pitaju se da li ih gleda neko ko je sa njima išao u osnovnu školu, te kako će taj da pomisli: “E ovaj je uspio!”.
Mršte se, ljute se, neki balansiraju, svi se prave veliki medijatori. Nastavićemo sjutra veli, ujutru ćemo dalje, na dobrom smo putu vele danima, a onda ništa. Nema dogovora.
Prave se da im je svega dosta, da su siti priče i da neće da govore za medije. Istina je da nemaju što da kažu, jer moraju da se čuju sa centralom, da im kažu što treba da misle, pa da oni promisle. Da odleži ta velika misao, hoćemo li ili nećemo zajedno.
Optužuju jedni druge, ne može ovaj sa onim jer su oni bili sa onima. Haos koji je nemoguće raspetljati. Nema niko više živaca za naše drage političare i njihove ambicije maskirane pričom o poštenju. Jer, vidi se da pojma nemaju. Ne znaju kuda bi, a ni kako bi. Svi su najčistiji i svi su izdajnici. Istovremeno.
Istina je da su svi oni simulacija političara. Toga su i svjesni. Nula harizme, nula odlučnosti. Sve je ljuštura, sve je odlijelo. Mnogo trpi taj sako i košulja, a tek kravata koja hoće da pukne, jer pritiska kravata vrat, a vrat kravatu. Raste pritisak.
Jer, kad izađu nakon neuspjelih pregovora, oni glume. Jer i prije nego su ušli u salu znali su dobro da neće popustiti, znali su da su pregovori samo igra sa poznatim ishodom. Neuspjeh.
I što onda rade oni unutra? Troše i sebi i narodu vrijeme. Dosađuju se neviđeno. Oni su u toj sali samo da bi ih kamere snimile kako ulaze, a naročito kako izlaze. Zato su i vježbali te face, izlazne.
Nedavno se pojavio sjajan film Oslo. Priča je o pregovorima između Izraelaca i Palestinaca, koji su se ispod žita odvijali u Norveškoj. Baš tamo, jer nisu zaraćene strane godinama nisu uspjele da se dogovore, čak ni kad najveći pokušavaju, pa je Oslo bio centar novih susreta, u startu nezvaničnih. Sve je bilo tajno, jer progovoriti i pregovarati bilo je ravno izdaji.
Sjajna je to priča kako progovore dva ljuta neprijatelja, kako se rukuju krvnici, kako na kraju dođu do dogovora, jer su ljudi.
Ovi naši neće da se dogovore. Jer da hoće, dogovorili bi se. Oni hoće svjetla i kamere na sebi. Jednostavno je.
Đuro Radosavović
