Piše: Vuk Bačanović
U Bosansko-hercegovačkom ustanku (1875-1878), poznatom još kao „Nevesinjska puška“ po mjestu gdje se prvobitno rasplamsao učestvovala su dva člana moje porodice. Sa očeve strane, čukundjedov brat, vojvoda Golub Babić i sa majčine vojvoda Petar-Bajo Božić, ađutant vojvode i vrhunskog intelektualca Mića Ljubibratića. O njima se u kući uvijek puno pričalo i djetetu i mladiću je samo od tih priča bilo lako stvoriti idole, ali sam tek iz studija Vladimira Dedijera, Milorada Ekmečića i konačno Bratislava Teinovića shvatio o kakvim se ljudima radilo i u kakvom vremenu su živjeli. Nevesinjska puška je najprije rasplamsala ustanak u Bosni, zatim srpsko-crnogorsko-turski rat, ustanak u Bugarskoj, rusko-rumunsko-turski rat, a na kraju i Berlinski kongres, čiji je cilj bio trajno sređivanje i uređenje prilika na bliskom Istoku. Ustanak je primarno bio srpski, ali je proklamovao ideje bratstva, slobode i jednakosti svih naroda na slovenskom jugu i šire. Moj predak Petar Bajo Božić, rimokatolik i profesor latinskog na Velikoj gimnaziji u Beogradu asistirao je Mići Ljubibratiću u izradi prvog kompletnog prevoda Kur’ana na srpski jezik, shvatajući da Bosansko-hercegovački ustanak nije ni bosanski ni hercegovački bez bosanskohercegovačkih muslimana. Bilo je to prvi put u istoriji srpskih i balkanskih ustanaka u kojem ustaničke vođe nisu ostajale u jednokonfesionalnim okvirima. Glavni zahtjevi su bili modernizacija društva:
- Da se zemljoradnja oslobodi spahijskog feudalizma i ustupi u sopstvenost.
- Da se svake godine sastaje redovna, a svake pete godine velika narodna skupština.
- Da se poslanici biraju slobodno, bez ičijeg pritiska iz svih veroispovesti.
- Da se garantuje sloboda vjeroispovijesti svih stanovnika.
Naletjeh, međutim, neki da na vijest da je premijer Srbije Miloš Vučević prije nešto manje od mjesec dana boravio u Nevesinju, obećavši podršku vlade obilježavanju 150 godina od Nevesinjske puške. Posjeta je bila upriličena nešto manje od mjesec dana nakon pada nastrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici kada je, zbog poslovičnog nemara korumčirane SNS-ove vlasti, život izgubilo 18 ljudi i to zbog očigledne zamisli da se patriotskom injekcijom sa sastojkom prekodrinskih Srba spašava režim koji je protiv sebe izazvao ustanak studenata i srednjoškolaca. A taj savremeni ustanak se, zapravo, po malo čemu razlikuje od onog iz 1875. Cilj bosanskohercegovačkih srpskih ustanaka je bio slom oronule i sistemski korumpirane osmanske uprave i njene zamjene društvom jednakih šansi za sve, bez obzira na etničko i klasno porijeklo.
Cilj studenata i srednjoškolaca u Srbiji jeste oslobođenje zemlje SNS-ovskog tajkunskog i birokratskog spahiluka, povratak suvereniteta narodu, društvo bez šešljevskog mafijaško-paraobavještajnog naslijeđa devedesetih. To je jasno Vučeviću, pa na jednak način na koji je establišment kojem pripada, želi preoteti slobodarska uporišta srpske istorije i tumačiti ih onako kako odgovara njemu i Aleksandru Vučiću. To tumačenje otprilike glasi: Svi procesi srpske istorije su se odigravali samo zbog toga da bi Aleksandar Vučić postao predsjednik i Srbiju uveo u najslavnije doba njene istorije, iako nepristrasna istraživanja pokazuju da je situacija potpuno suprotna i da ekonomija i društvo stagniraju u svim svojim segmentima. Ali kako to obično bude sa poltronskim neukim propagandistima koji u Vučićevom poretku mogu obavljati čak i premijersku funkciju – sami sebi skoče u usta. Vučević će tako, u istom maniru i sa istom namjerom kao i u slučaju kindapovanja simbolike Nevesinjske puške izjaviti „da je hapšenje ministra bezbjednosti u Savjetu ministara BiH Nenada Nešića po nalogu Tužilaštva BiH donosi osjećaj nesigurnosti i nespokoja za srpski narod u BiH.“
Zapravo je jedino što bi Srbima u BiH trebalo donositi osjećaj nesigurnosti i nespokoja je da osoba poput Nenada Nešića o čijem je reketarenju firmi 2020. govorio i sam sadašnji predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, uopšte ima ikakve šanse da postane bilo kakav ministar, a kamoli sigurnosti. Nešićev srpski identitet je toliko ugrožen da mu se mito direktora firme AD Romanija putevi isplaćivao preko fiktivnih firmi sarajevskog prevaranta Sanjina Avdića. Prema tome, ono što bi Srbima u BiH trebalo donositi još veći osjećaj nesigurnosti i nespokoja jeste da Srbija svojom „zabrinutošću“, odnosno jeftinom propagandom protažira ovakvu sortu ljudi koji su na položaj dovedeni isključivo zbog toga što su lako ucjenjivi izvršioci svakog naloga u okvirima kolonijalne uprave BiH.
Identičan slučaj je i sa Crnom Gorom, čiju će ulogu u izgradnji srpske državotvornosti najčešće isticati oni SNS-ovski političari i plaćeni intelektualci kojima spomen te državotvornosti ne služi ni za šta drugo nego za vulgarizaciju i ismijavanje iste, a zbog održavanja privda vođenja politike srpskog integralizma. Privida koji na kraju, vrlo smišljeno završava dezintegralizmom.
Nešić i njemu slični u Crnoj Gori utjelovljuju sve protiv čega su se hercegovački bosanski i ustanici borili, baš kao i Vučević i to je jasno studentima i srednjoškolcima u Srbiji, a sasvim sigurno i onima u Republici Srpskoj koji se još uvijek nisu okuražili da se pobune. S obe strane Drine tehnologija vlasti srpskih političara je bazirana na kombinaciji bahatosti, divljaštva, korupcije, kolonijalne pokornosti i skrnavljenja nasvjetlijih slobodarskih tekovina srpskog naroda.
Godine 1865. vojvoda Golub Babić je, zajedno s nekolicinom srpskih hajduka porijeklom iz bosanske Krajine, stigao u Đakovo, gdje ga je srdačno dočekao i neko vrijeme izdržavao Josip Juraj Štrosmajer. Jednom prilikom, kada je Štrosmajer počeo hvaliti katoličku veru, Golub Babić mu je odgovorio da je napustio svoje ognjište u Bosni kako bi sačuvao vjeru, umesto da prihvati islam i živi slobodno kao beg.
Ljudi poput Vučevića, Nešića i crnogorskih vulgarizatora srpske nacionalne ideje, danas drhte od ovakve vrste neustrašivosti i ljudskog integriteta. Šta god ponude mladim ustanicima na ulicama Beograda, Novog Sada i drugih gradova u Srbiji, oni su to već mogli dobiti da su okrenuli glavu od žrtava nastrešnice, a na taj način i svih budućih žrtava izopačenog Vučićevog režima. Nadajmo se da će i u Republici Srpskoj uskoro sazreti pamet koja će glasiti: Ruke sebi od Nevesinja i Crne Gore, ruke sebi od našeg dostojanstva.
