Postoji u Sarajevu pregršt publicista koji unazad najmanje pet-šest godina krajem svakog decembra pišu tekst iz žanra “Srećna nova, 1992”.
Nekad se tekst baš i zove tako, ali čak i kad formalno i ne nosi takav naslov, upravo taj naslov bi bio najtačniji. Motivi se ponavljaju kao ustaljeni epiteti. Milorad Dodik je novi Radovan Karadžić, ovaj ili onaj sarajevski medij je novi YUTEL, Bošnjaci su opet naivni, Srbi su opet krvožedni, Hrvati su opet perfidni, i tako dalje, i tome slično. Sreća da uticaj tog kružoka na obične ljude teži nuli, pošto bi se inače takva praksa mogla prozvati izazivanjem straha i panike. Najgore u svemu je što kod njih nema apsolutno nikakve odgovornosti. Proglase, recimo, 2018, novom 1992; za razliku od 1992, kad je u Bosni i Hercegovini glavu izgubilo nekoliko desetina hiljada ljudi, 2018. se ne desi ništa pretjerano neuobičajeno, međutim, od ovih zlogukih proroka ni pisma izvinjenja, ni razglednice pokajanja, ništa, samo prebacuju proročanstvo na narednu godinu.
Fridmenov zakon
Desilo se, međutim, da im je nova, 2023. dala posve nov šlagvort za njihove teoreme. Čekam, evo, već danima hoće li se sjetiti da ga primijene, kad ono ništa. A zapravo je super fora. Naime, posljednji dan 2022. godine bio je i posljednji dan postojanja “Mekdonalds” restorana u Bosni i Hercegovini. Nekih jedanaest i po godina nakon što je prvi “Mekdonalds” restoran u BiH otvoren, ukinuta je kompletna lokalna franšiza. Neki ljudi su ostali bez posla, poslata je i, kako se to kaže, negativna poruka globalnim investitorima, ali cijela stvar ima i mnogo veći društveni, kulturološki i istorijski prtljag. U kontekstu ovih “ratnih truba”, vrijedi se sjetiti onog starog “Fridmenovog zakona”, odnosno polušaljive teorije novinara i publiciste Tomasa Fridmena iz knjige “„Leksus i maslina”“. Po toj teoriji, nikad u istoriji nisu međusobno ratovale dvije države, a da u obje postoji “Mekdonalds”. Čak se i rat Rusije i Ukrajine “uklopio” u teoriju, pošto je poslije početka rata “Mekdonalds” napustio Rusiju (kao i Bjelorusiju, uostalom). Pošto “Mekdonalds” postoji i u Srbiji i u Hrvatskoj, ove zemlje bi sada mogle da zarate sa BiH, a da se Fridmenov zakon ne prekrši. Imajući u vidu kakvom argumentacijom ova “ekipica” obično barata, ova vrsta logike bila bi barem pomalo zabavna.
Bosanski grb
Šalu na stranu, priča o “Mekdonaldsu” među Južnim Slovenima dostojna je neke knjižice ili dokumentarnog filma. Još za vrijeme postojanja SFRJ, u Beogradu je otvoren prvi “Mekdonalds” pa su navijači Crvene zvezde u svojim verbalnim nadgornjavanjima sa navijačima Dinama tu činjenicu uzimali kao ključni dokaz superiornosti Beograda u odnosu na Zagreb. Poslije raspada Jugoslavije “Mekdonalds” je pohrlio u Hrvatsku i Sloveniju. Kad je rat u BiH završen Zagreb, Split i Rijeka, primjera radi, na “Mekdonalds” su se već bili navikli. U prvim postdejtonskim godinama ključ sigurnosne situacije u BiH držali su Amerikanci. Stoga valjda i nije čudno da se već 1996. i 1997. stalo govorkati u dolasku “Mekdonaldsa” u Bosnu i Hercegovinu. Trag toga danas pronalazimo u ukoričenom opusu pokojnog i neprežaljenog Igora Mandića. U njegovoj knjizi “Za našu stvar” pronalazimo njegovu kolumnu izvorno objavljenu još 20. avgusta 1997. u riječkom dnevniku “Novi list” pod naslovom “Bosanski grb”. Mandić se u tom tekstu bavio neuspješnim pokušajem “Mekdonaldsa” da u Bosni i Hercegovini otvori svoj restoran. Ovom autoru je onomad bilo simpatično da je “bosansko-hercegovačka vlada odbila u svoje okružje prihvatiti planetarno moćnu instituciju”, tj. “Mekdonalds”. Prorekao je onomad Mandić da će mnogo vode proteći Miljackom prije nego “Mekdonalds” dođe u Sarajevo, no da je svaki otpor na kraju iluzoran. Ovako je, dakle, rezonovala “njegova malenkost”, a prije četvrt vijeka: “Nisam dovoljno pronicljiv za dalekosežno promišljanje (…) mogu li se ćevapi uopće othrvati nastupu Jenki-pljeskavice”?
Korupcija i gastronomija
Po Mandiću, najveći protivnik “Mekdonaldsu” u BiH je – gastronomija. Ko će na “Mekdonalds” pored silnih ćevapa? Krajem prošlog vijeka, međutim, po mnogim medijskim izvještajima, “Mekdonalds” u Bosnu i Hercegovinu nije stigao zbog korupcije, odnosno zbog, kako se to kaže, nezdravog poslovnog ambijenta. Prošla je bila skoro decenija i po, a onda se sredinom 2011. godine, u julu mjesecu, u Sarajevu, u samom centru grada, u Titovoj ulici, ukazao prvi “Mekdonaldsov” restoran u Bosni i Hercegovini. Sjećam se tih dana mi je jedan sarajevski taksista, bivši kamiondžija, pričao kako je “Mekdonalds” jeo samo kad je vozio kroz Bugarsku, jer je jedino tako bio siguran da mu neće “podvaliti krmetinu”3, da mu ne pada na pamet da u Sarajevu jede te “plastične mikro pljeskavice”, ali da mu je drago da se to čudo otvorilo jer “to ima svugdje u normalnom svijetu”, a i da ima gdje izvesti dijete na rođendan. “Mekdonalds” je nešto kasnije otvoren i u Banjaluci, takođe u strogom centru, u Gospodskoj ulici, ali tu mu je rok trajanja bio još kraći. Pored roštilja i banjalučkih ćevapa “Mekdonalds” nije imao previše šanse. Uglavnom, ako se vratimo na Sarajevo, deset godina i nije tako kratak period. Ljudi su se već polako navikli na “Mekdonalds”. Nikome nije padalo na pamet da bi “Mekdonalds” mogao odjednom da nestane. Činilo se da kad “Mekdonalds” negdje dođe, on tu definitivno i ostaje. Postoje primjeri da se povlačio iz pojedinih gradova (nije Banjaluka jedini primjer, povukao se “Mekdonalds”, primjera radi, i iz Zrenjanina), ali da ode iz cijele zemlje, a da razlog nije rat ili neka takva katastrofa, to baš i nije bio običaj.
Kazahstanska veza
Poslije 2010, 2023. je prva godina bez “Mekdonaldsa” u Bosni i Hercegovini. To simbolički nije nevažno. Ono što je takođe indikativno jeste da ta vijest izvan Bosne i Hercegovine nije privukla previše pažnje. Ono što jeste privuklo stanovitu pažnju globalnih medija jeste povlačenje “Mekdonaldsa” iz Kazahstana. U ovu zemlju koja ima 19 miliona stanovnika “Mekdonalds” je stigao 2016, a u međuvremenu je tamo otvorio ukupno 24 restorana zapošljavajući čak 2.000 radnika. Početkom ove godine “Mekdonalds” je okončao svoje poslovanje u Kazahstanu, a kao razlog je navedena “poremećenost lanaca snabdijevanja”. Bilo kako bilo, i “Mekdonalds” će iz bosanskohercegovačke perspektive ponovo postati brend čije proizvode je moguće probati tek kad se pređe granica. Kako je i trava uvijek zelenija s druge strane, i okus “big meka” će budućim bh. turistima po svoj prilici biti bolji nego onaj koji eventualno pamte iz lokalnog “Mekdonaldsa”.
Muharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpske
