“Mitropolija Cetinjska jedina je Svetosavska Episkopska stolica, koja je bez prekidanja do danas sačuvana, i kao takva zakonita prestonica i nasljednica Pećke Patrijaršije… “ (iz govora predsjednika Vlade dr Lazara Tomanovića održanog u Crnogorskoj Narodnoj Skupštini 15. avgusta 1910. godine povodom uzdignuća Knjaževine Crne Gore u rang Kraljevine)
Sredinom 16. vijeka dolazi do obnove života i rada Pećke Patrijaršije (privremeno zapustjele padom Smedereva i Srbije pod Turke sredinom 15. vijeka). Glavni doprinos njenoj obnovi dali su patrijarsi iz kuće Sokolovića (Makarije, Antonije, Gerasim i Savatije), prethodno hercegovački mitropoliti i ktitori (osnivači) manastira Pive. I geografski, i etnografski i duhovno gledano – Piva i Sokolovići su sastavni dio kulturne baštine srpskog naroda ali i države Crne Gore. Te i takve sokolović(evs)ke hercegovačke mitropolije, neodvojivog dijela Pećke Patrijaršije, bio je vladika Sveti Vasilije Ostroški, slava mu i milost.
MITROPOLIT NA CETINJU „DUHOVNI VLADAR SVIH STANOVNIKA CRNE GORE“
Mletački putopisac Marijan Bolica objavio je 1614. g. ”Opis skadarskog sandžakata”. U tom autentičnom spisu i važnom istorijskom izvoru, Bolica između ostalog opisuje i Cetinje s početka 17. vijeka, pa će tamo reći za mitropolita na Cetinju, kako on stoluje u Cetinjskom manastiru i kako je on ”duhovni vladar svih stanovnika Crne Gore” koji ”nad sobom priznaje samo vlast Pećkog Patrijarha”. A za samog pećkog patrijarha, isti Bolica kaže da njegovnoj duhovnoj vlasti podliježu ”sva Srbija, zatim Podgorica, Crna Gora i Župa. Među tim zemljama je i Kotor…”. ( Pa je priča o ”autokefalnosti” Crkve na Cetinju od vremena Crnojevića i nadalje – najblaže rečeno, neozbiljna.)
Sredinom 17. vijeka cetinjski mitropolit Visarion, nasljednik Mardarija Kornećanina, i savremenik Svetog Vasilija Ostroškog, u istorijskim spisima se pominje kao važan saradnik pećkog patrijarha Pajsija Janjevca (onoga koji je zavladičio budućeg ostroškog Sveca). Visarion je, po svemu sudeći, upravo u saradnji sa svojim patrijarhom, zaustavio širenje latinske unije na prostoru Crne Gore. Jedan od njegovih nasljednika, Ruvim Drugi Boljević, srpskog patrijarha Arsenija Čarnojevića smatra svojim patrijarhom, a očigledno je da je on, prije svoga zavladičenja, radio na obnovi svetogorskog nemanjićkog manastira Hilandara. Isti takav odnos prema patrijarhu iz Peći imao je i Danilo Petrović, crnogorski vladika, kome nije bilo teško da ide u Ugarsku (u Pečuj) da potraži svoga patrijarha (tada izbjeglog iz Peći pri velikoj seobi Srba) koji će ga hirotonisati u arhijerejski čin, i koji će mu bukvalno dati blagoslov (ovlaštenje) da duhovno upravlja Crnom Gorom – o čemu postoji jasan i nedvosmislen dokument. Njegovog nasljednika Savu Petrovića, hirotonisao je, prilikom svoje redovne kanonske posjete Crnoj Gori – pećki patrijarh Mojsije Rajević 1719. g. Mitropolita Vasilija Petrovića je u Beogradu hirotonisao pećki patrijarh Atanasije. Slobodno se može reći da je Vasilije bio ”desna ruka” ne samo mitropolitu Savi na Cetinju, nego i patrijarhu u Peći. Zbog toga je ponio titulu ”egzarha pećkog trona”. Sahranjen je u Sankt Peterburgu, grob do groba, sa posljednjim pećkim patrijarhom Vasilijem Brkićem Jovanovićem, onim koji je, boraveći u Ostrogu, napisao (i danas važeću) službu Svetom Vasiliju Ostroškom.
„ŽELIMO DA MITROPOLIT CRNOGORSKI ZAVISI OD PEĆKOG PATRIJARHA U SRBIJI“
Neposredno po ukinuću Pećke Patrijaršije 1766. g. guvernadur Radonjić, serdar Ivan Petrović i arhimandrit Petar Petrović (kasniji Sveti Petar Cetinjski, slava mu i milost) su na povratku iz Rusije došli u Beč 1779. godine. Ova crnogorska delegacija tražila je u Beču od Austrije pomoć, a austrijskom caru podnijela je tzv. “Pogodbe”, koje su predstavljale neku vrstu crnogorsko-austrijskog sporazuma. Tačka 11. tih pogodbi glasi: “Želimo da mitropolit crnogorski zavisi od pećkog Patrijarha u Srbiji. Kada sadašnji mitropolit umre, pristajemo zasad da njegov nasljednik bude rukopoložen u Karlovcima, ali da uvijek bude izabran po starom običaju, tj. da ga biraju guvernadur, potčinjeni glavari i cio narod crnogorski; ali samo dotle dokle Turci vladaju, Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć.”
Sličan primjer vezuje se za skup crnogorskih glavara iz jula 1804. godine na Cetinju. Oni su poslali poruku ruskom Svetom Sinodu i caru: “Po svoj prilici nije poznato Ruskom Sinodu, da je narod srpski pravoslavni imao svog patrijarha, kome su srpski arhijereji bili podvlasni sve do 1769. godine, a tada… Patrijarh serbski i svega Ilirika Vasilije Brkić, uklonivši se u naše krajeve od predstojajše mu pogibelji, pređe u Rusiju i u Petrogradu predstavi se, na kojem se i presjekla bitnost sloveno-srpskih Patrijarha, a stolica Pećke Patrijaršije i danas je upražnjena; po tome dakle naš mitropolit ostao je sam za sebe u ovdašnjoj Crkvi nezavisan ni od kakve vlasti… za ovaj čin izabrali smo njega, a da bude za arhijereja posvećen, ne bivši tako u Srbiji Patrijarha, poslali smo ga k pravoslavnom mitropolitu, koji ga je saborno sa drugim episkopima i posvetio i predao mu vrhovno pastirstvo nad nama”. Dakle, Crnogorci su ”nezavisni ni od kakve vlasti” crkvene – sve dok je (ili zato što je) stolica Pećke Patrijaršije upražnjena.
MITROFANA BANA POSLIJE BESJEDE CETINJANI NE PROTJERAŠE
Sto godina kasnije, prilikom proslave 200-godišnjice dinastije Petrović-Njegoš, mitropolit Mitrofan Ban je održao besjedu okupljenom narodu u kojoj je pored ostalog rekao: “Ko se neće čuditi sudbini našega miloga srpskoga naroda! Naš srpski narod razvija se jednijem poletom do velike moći i carstva svojega; ali opet nenadno pade mu sva velikoljepna zgrada državna. Zemlja opušće, mnogi od naroda u tuđinu prediže; ”poturči se plahi i lakomi”, i ”strah uhvati lava u kljusama.” I tako veće ne bješe daleko, pa da se i pod Lovćenom ugasi i pošljednje kanđelo srpske samostalnosti. No Svemogući Bog, i njegova sveta milost ne dopusti to. Bog neka mu je slava i milost ne dade, da se pod Lovćenom utuli maleni, ali žarki plamen srpske borbe za svetu Pravoslavnu vjeru i narodnu slobodu.” I zamislite, poslije ovakve besjede nijesu ga Cetinjani protjerali iz grada!
U ovom neprekinutom duhovnom raspoloženju mitropolita cetinjskih i njihovom sopstvenom doživljaju pripadnosti Pećkoj Patrijaršiji, ja vidim osnovni razlog što je crnogorsko pravoslavno sveštentsvo bez ikakvog otpora – naprotiv, sa oduševljenjem – prihvatilo ujedinjenje Pećke Patrijaršije poslije Prvog svjetskog rata. Pa od tada, uostalom kao i prije 1766. g. mitropolite na Cetinju hirotonišu i ustoličavaju (uvode u vladičanski tron) patrijarsi iz Peći (srpski patrijarsi).
KAO FUDBALSKI NAVIJAČI – TUKU SE, A NE ZNAJU SASTAV EKIPE ZA KOJU NAVIJAJU
Uz najbolji trud, ne mogu da povežem elementarni smisao u konstrukciji po kojoj jedan vjerski obred ugrožava sekularnu državu, možda me ometa moja elektro-tehnička preciznost, ali – široko je polje demokratije i građanskih sloboda pa ”sve može” po pitanju slobode misli i govora. Može i to da neki građani jednostavno neće da znaju ništa o temi za koju su spremni da ”ginu”. (Podsjećaju me na fudbalske navijače koji bi da zapale stadion i potuku se sa navijačima protivničkog tima, a da pri tome ne znaju, niti ih zanima, sastav igrača one ekipe za koju navijaju.) Ali jedno bi se morali dogovoriti: Da li vjerski obred ustoličenja mitropolita na Cetinju, u bilo čemu remeti bilo koji pozitivni propis naše zajedničke države? Ne. Da li ometanje i sprječavanje tog vjerskog obreda (u mnogome sličnog onom koji se desio u kotorskoj katedrali Sv. Tripuna 27. aprila ove godine) krši te iste propise? Da.
Ko u čuvanju crnogorske tradicije i odvojenosti vjerskog obreda od države – vidi nepravdu, taj, po meni, griješi, ali zbilja ima pravo da digne svoj građanski glas i da sabere svoje istomišljenike u protest. Moji istomišljenici i ja, pa i neki koji su nas podržavali iz principa a ne iz ubjeđenja, prošle godine imali smo masovne šetnje koje nijesu ni travu nagazile. Smetalo nam je – ne nečija pripadnost, niti nečiji vokabular, nego – donošenje ”zakona” koji je htio da pitanje crkvene svojine razmatra na jedan, a pitanja svojine drugih fizičkih i pravnih lica na drugi način. Razumjeli su nas, i Evropa i ostali civilizovani svijet – i dobili smo bolji zakon. Danas neko priziva ”blokade”, ”izdaju”, ”krv i suze”… ne zbog propisa i uređenja javnog života, nego zbog toga kako se neko zove i kojim putem (u slobodnoj, građanskoj državi punoj puteva) – ide!
E sad, ako npr. Gavrilo Dožić iz Morače i Varnava Rosić iz Pljevalja, predstojatelji SPC iz vremena kad su krštavani i vjenčavani naši đedovi, i kad su sahranjivani naši prađedovi (a oni nijesu tražili crkveni obred ni kod koga bez kod sveštenika ova dva patrijarha) – ako oni nijesu naši patrijarsi, pa čiji smo mi onda? Jesu li nam đedovi bili beskičmenjaci ili ljudi? Ako naši mitropoliti nijesu Danilo Dajković i Amfilohije Radović – oni čije se ime pominjalo na svakom obredu iz vremena naših očeva i majki (pred ono malo Crnogoraca što je išlo u crkvu, ”primalo popa u kuću” i znalo ”Očenaš”) – pa od koga potičemo mi današnji, da mi je znati? Ako su u pravu ”komandanti” i samozvani istoričari Veljović i Mrdović, onda su Mitrofan Ban i Sveti Petar, onaj Radonjić i onaj Petrović, pred bečkim dvorom 1779.g, oni Cetinjani od prije 400 godina iz mletačkih putopisa – sve su to izdajnici Crne Gore! Ili smo mi danas, u poduhvatu progona Pećke Patrijaršije iz Crne Gore – izdajnici onih po kojima se zovemo?
Autor: Rajko Radusinović, dipl.el.ing i predsjednik Pravoslavne crkvene opštine na Cetinju
Izvor: Svetigora
