Kada je platforma oko Kapele bila završena, došao je dan da – bude srušena ova svetinja. Upravnik radilišta Mirko Živković okupio je radnike pred Planinarskim domom na Ivanovim koritima.

– Sjutra, veli, skidamo Kapelu. Jesu li, pitam, spremni klinovi, ćuskije, krampovi i ostali alat?
– Jesu, odgovara magacioner Momo Sekulić.
Među radnicima – tajac. Šta im je, pitam se. Odjednom istupi Iso Mahmutović, mislim da je bio iz Bistrice kod Bijelog Polja. Dobro sam ga znao: bio je po svemu čovjek. S brcima s ramena na rame, obratio se upravniku.
– Ja neću da rušim Kapelu.
– Zašto?
– To je vlaški hram, a ja ne želim i ne mogu da rušim bilo čiju svetinju.
– To nije svetinja, pokušava da mu objasni upravnik, to je spomenik. A mi podižemo mnogo veći i ljepši spomenik od ovoga.
– Ja sam reko: Iso neće rušiti vlašku svetinju.
– A ako je to naređenje? – pokušava upravnik.
– Takvo naređenje za mene ne važi.
– Zbog ovoga možeš da dobiješ otkaz.
– Ne morate mi ga davati. Otići ću sam.
– Da nije ovo kakva organizovana akcija?, pita upravnik.
– Ne, odgovara Iso. Svako neka postupi kako hoće, a ja sam odlučio.
– Šta kažete vi ostali?, pita Živković.
Neće rušiti Kapelu, odgovaraju mu radnici, kao jedan.
Sjutradan ujutro, nastavlja Čavor, evo milicijskih kola. Izlaze dva milicionera sa mašinkama i dva civila. Neki radnici tek ustaju, umivaju se…
– Da raščistimo ono od juče, veli upravnik, dođite svi pred Planinarski dom.
Dođoše radnici. Ćute i čekaju. Obrati im se jedan od one dvojice civila:
– Koji je to drug rekao da neće da ruši Kapelu?
– Ja sam rekao, veli mirnim i čvrstim glasom Iso Mahmutović.
– Zašto?
– Rekao sam već: zato što je to vlaški hram i svetinja.
– Da to nije nešto organizovano? – pita civil.
– Nije, pitajte ostale.
– Šta vi kažete? – obraća se civil radnicima.
– Isto što i Iso: nećemo rušiti Kapelu.
A Iso dodaje: „Da ste došli u moje mjesto da rušite džamiju, ja bih poginuo, ali ne bih dozvolio da se to uradi.
Prođe pet-šest dana, a rušenje Kapele se ne pominje. Bio je to, međutim, samo prividan mir. Čuje se, naime, kako članovi Odbora za izgradnju mauzoleja i ostali obilaze Cetinje, Titograd, Bar i još neka mjesta i traže dobrovoljce koji će pijucima udariti na lovćensku svetinju…
Odlomak iz knjige „Sedam Njegoševih sahrana“, autora Slobodana Kljakića i Ratka Pekovića.
