Šta smeta onim ljudima u Crnoj Gori koji su zgroženi ratom u Ukrajini? Rat uopšte, bilo kakav? Rat većeg protiv manjeg, i agresija jedne suverene države na drugu? Rat koji vodi Rusija ( jer je to neugodna asocijacija na ”pretenzije koje Rusija ima prema CG” – kako je građanima ”objasnio” poglavar Đukanović )?
Ako ljudima smeta bilo kakav rat, bilo kakva eskalacija nasilja među ljudima – to je onda afirmisanje onih najplemenitijih i univerzalnih načela ljudskosti. Tu ćemo naći isto mišljenje svi koji smo ljudskog roda i koji zagovaramo opstanak čovječanstva i mira među ljudima. Pretpostavljam da takvi građani Crne Gore nemaju dodirne tačke sa pucnjavom na Belvederu i stavljanjem pod komandu paravojnog Veselina Veljovića, mrškanjem i psovkama koje su upućene monasima Cetinjskog manastira onomad prilikom rekonstukcije toaleta u manastirskoj gostoprimnici, pjevušenjem Tompsonovih stihova ( pop ikone balkanskog militarizma i sentimentalizma prema ustaškom pokretu )… Ili imaju? Ili su to listom isti oni?
Ako to jesu listom isti oni, onda će biti da im smeta rat većeg protiv manjeg, napad jedne suverene države na drugu. Tako su, naime, pravdali svoj militarizam kada su pucali i zvezkali oružijem kod Kruševog ždrijela. Đukanović im je rekao da je ustoličenje vjerskog poglavara u sekularnoj državi – akt agresije susjedne države, pa su bili spremni da pucaju. Ili iz oružija ako neko krene preko guma, ili od muke ako ih neko nadmudri. Neko od drugih građana Crne Gore.
Ali ni to nije princip njihovog ponašanja. Niko im glas čuo nije kada su Amerikanci napali Libiju ili Irak – i paradoksalno, nijesu agresijom nazvali američke bombe koje su 1999.g. padale po njihovoj, tada suverenoj i međunarodno priznatoj državi. Iračko nuklearno oružije je jednako misaona imenica kao i potencijalna prijetnja iz Ukrajine po integritet Rusije, ali, avaj, ovdašnji ”mirotvorci” više vole američke od ruskih bajki. Dakle, došli smo do estetskih a ne etičkih granica ukusa.
I konačno, jasno je, njima smeta samo onda kada rat pokreće Rusija. Asocira ih na ”državni udar” koja je ista ta Rusija, navodno pokrenula u Podgorici 2016.g. Mada, bar sad možemo da vidimo, u tužnoj ratnoj perspektivi Ukrajine, kako izgleda kada Rusija preduzima nešto po tom pitanju. Standardi Paje Velimirovića i standardi ruske vojne akcije očigledno nijesu ”iz istog filma”, ukoliko film nije naučno- fantastičan. Prizivati ruski napad na Crnu Goru zbilja jeste posljedica ozbiljnih političkih priviđenja. Čak i da nije činjenice da smo, odnedavno, članica NATO saveza, imamo nesporni fakat da nas kao državu u našoj viševjekovnoj istoriji Rusija nije napala – nikad! Znači – nikad! A savez čiji smo član, – jeste. Druga je stvar što nas je ruski imperijalizam i hegemonizam održavao u političkom postojanju bar dva vijeka. Ali, koga briga za to?
Mi smo NATO članica i moramo da plačemo kad i Stoltenberg, i da se smijemo kad i
Bajden
Milija Todorović
