Piše: Filip Dragović
Možda će nekada negdje, na brdovitom Balkanu, biti moguće čuti kako predstavnici ovdašnjih naroda i nacionalnih grupa „počinju prvo od sebe“ kritiku ratnih zločina i osudu nacionalističkih ratnih politika. Kažem „možda“ jer za sada, taj film nećemo gledati. Odnosno na repertoaru imamo samo i jedino osudu rata i nasilja koji su započeli „ovi drugi“.
Upravo nam se to zbiva i u aktuelnom slučaju smrti i sahrane generala Ratka Mladića, osuđenog za ratne zločine i genocid pred Haškim tribunalom. Naime, Haški sud je 2021. godine presudio njegovu krivicu, i sada se, na osnovu te presude, sudi kako onima koji su porodici Mladić izrazili saučešće, tako i onima koji hašku presudu javno komentarišu nepravednom.
Ko osuđuje Mladića i saučesnike u žalosti? Neki pacifisti i borci protiv rata i nasilja? Neki mladići koji su željni mira i suživota? Ili pak neki stari ratnici, Mladićevi ratni suparnici, koji ovom halabukom samo nastavljaju tamo gdje su stali kada je oružje 1995. zaćutalo?
Najglasniji su predstavnici Republike Hrvatske i tamo vladajućeg HDZ, koji izraze saučešća Andrije Mandića Darku Mladiću, koriste kao sredstvo za nastavak „Oluje“(čitaj: nasilan progon građana srpskog identiteta) samo ne više iz Hrvatske nego sad iz Crne Gore. Kako, naime, drugačije shvatiti njihove dvostruke aršine po pitanju odnosa prema hrvatskom generalu Praljku, osuđenom u Hagu, i srpskom generalu Mladiću, takođe osuđenom u Hagu?
Ili kako razumjeti zabrinutost zbog kršenja EU vrijednosti i standarda, koja dolazi iz države koja se ponosi „Bespućima povjesne zbilje“ nikada osuđenog dr Franja Tuđmana koji je svoje genocidne sklonosti prema Srbima najprije tiskao, a onda to sve iz knjige i sproveo u djelo? Ili kako prečuti decibele Tompsonovog šovinističkog ludila u svojoj avliji, a potom sa svih mogućih zvaničnih i nezvaničnih adresa, od briselskog Sokola do tivatskog Vuksanovića, udariti po jednoj izjavi saučešća u tuđem dvorištu?
Iza hrvatskih političkih dušebrižnika idu oni, isti takvi, iz Sarajeva, koji ne vide relativizaciju genocida u svom oku a hoće da izvade Mladića iz srpskog oka. Samo u takvoj relativizaciji haških presuda moguće je abolirati „svoje heroje rata“ kojima je suđeno u Hagu a kada su srpski zločini u pitanju, gledati u Hag kao u Strašni sud. No o tome, bolje od mene govori sarajevski glumac Feđa Štukan koji je u jednoj rečenici stavio na svoje mjesto sve aktere ovog mog osvrta.
Mislim da je Štukan mislio i na ove naše crnogorske građaniste, i ubijeđen sam da im se štucalo od Štukana. To su oni koji se za mir i EU vrijednosti bore zazivanjem novih barikada na Cetinju i koji sa nekih navodno neutralnih pozicija obavezno u nabrajanju ratnih zločinaca i „saradnika okupatora“ navedu Ratka Mladića i recimo Pavla Đurišića, a „zaborave“ Krsta Popovića ili Osmana Rastodera!
Vuk Bačanović: Od Praljka do Mahmuljina – ko sve ima pravo da Mandiću drži lekcije
Posljednju dvojicu ne vadim iz naftalina ja kao protivtežu žigosanju Srba, nego su ih izvadili oni koji ovih dana veličaju njihov lik i djelo, a koji ne da neće dobiti kritiku (poput ove upućene Mandiću), već ćemo ih narednog nekog dana vidjeti kako mudruju o građanskim i evropskim vrijednostima. Ali zato je tu naš Žurnal.
