Sa ruskog prevela: Marina Todić
- Vaše Visokopreosveštenstvo, dozvolite da Vam se zahvalimo na spremnosti da date intervju za naš portal. Prvo pitanje glasi: kakva je trenutna situacija u pogledu pretnje potpune zabrane Ukrajinske Pravoslavne Crkve i zaplene njenih hramova i imovine?
Proces zabrane Ukrajinske Pravoslavne Crkve, nažalost, i dalje traje, i ne treba očekivati da će u skorije vreme biti skinut sa dnevnog reda, uprkos tome što je očigledno apsurdan i što protivreči važećem Ustavu Ukrajine, drugim zakonodavnim aktima i međunarodnom pravu. Do sada su u okviru navedenog sudskog postupka već održana tri ročišta, a sledeće je zakazano za 24. februar 2026. godine. Pored toga, u pojedinim regionima postoje pokušaji ograničavanja rada Ukrajinske Pravoslavne Crkve na lokalnom nivou, kao i pokušaji oduzimanja i kasnije predaje hramova i manastirskih kompleksa drugoj konfesiji. Prisutni su i brojni oblici vršenja pravnog i administrativnog pritiska na naše zajednice, koji se odnose na imovinu i registraciju verskih organizacija.
Sad se više čak ni ne trude da organizuju fiktivne skupove radi navodnog „prelaska“ u „Pravoslavnu crkvu Ukrajine“ („PCU“), već se hram ili druga crkvena imovina tajno uknjižavaju na tu konfesiju, nakon čega novi „vlasnici“ dolaze kod našeg sveštenika i saopštavaju da hram više ne pripada nama. Pri tome državne bezbednosne strukture osiguravaju sprovođenje takvih odluka.
Upravo na taj način se ostvaruju takozvani „slobodni prelazi“ naših parohija u „PCU“, o kojima predstavnici te konfesije tako rado govore u javnosti.
Istovremeno, treba istaći da pitanje potpune i sveobuhvatne zabrane Ukrajinske Pravoslavne Crkve ostaje pravno i praktično izuzetno složeno, s obzirom na to da je reč o ogromnoj verskoj zajednici koja ima milione vernika, hiljade parohija, manastira i sveštenoslužitelja. Svaki pokušaj potpune zabrane neminovno bi doveo do ozbiljnih pravnih, društvenih i humanitarnih posledica. Iskustvo pokazuje da, čak i kada nam hram biva oduzet, vernici i sveštenici ostaju verni Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi.
U takvim slučajevima su prinuđeni da se radi bogosluženja okupljaju u stanovima ili u drugim prostorijama prilagođenim za tu svrhu. Oduzeti hramovi, nažalost, u većini slučajeva ostaju prazni, jer oni koji su ih zauzeli nikad nisu ni nameravali da u njih dolaze. Za njih je to samo politička akcija koja ponekad ima političke motive, ali se češće rukovode finansijskim interesima.
Sa crkvene tačke gledišta, važno je da se naglasi ono što je glavno: Crkva se ne poistovećuje sa imovinom i građevinama. Hramovi i manastiri jesu velika svetinja i dragoceno istorijsko nasleđe, ali sama Crkva živi pre svega u Evharistiji, u veri i u zajednici vernih.
Istorija poznaje brojne primere u kojima je Crkva bila lišavana hramova, ali nije prestajala da bude Crkva. Istovremeno, odbrana svetinja i zakonitih prava vernika ne predstavalja političku borbu, već oblik ispovedništva, koji se ostvaruje mirno, zakonito i sa hrišćanskim dostojanstvom. Crkva je i ranije prolazila kroz slična vremena. Stoga su danas izuzetno umesne reči apostola: „Žaloste nas, a svagda se radujemo; siromašni smo, a mnoge obogaćujemo; ništa nemamo, a sve posedujemo“ (2 Kor. 6, 10).
U konačnom, sudbina Crkve se nalazi u rukama Božijim, i nikakva spoljašnja lišavanja ne mogu uništiti Telo Hristovo. Suočavajući se sa iskušenjima Crkva ne treba da pokaže strah, već vernost i uzdanje u Gospoda, Koji je rekao: „I evo, Ja sam s vama u sve dane do svršetka veka“ (Mt. 28, 20).
- Više puta smo čitali o problemu nasilnih zaposedanja hramova Ukrajinske Pravoslavne Crkve od strane pristalica tkz. Pravoslavne crkve Ukrajine, koju je priznao Konstantinopoljski patrijarhat. Ova protivpravna dejstva praćena su prebijanjima vernika i skrnavljenjem svetinja. U Čerkasima je, na primer, prilikom jednog napada umalo bio ubijen nadležni arhijerej. Recite nam, molimo Vas: da li je Ukrajinska Pravoslavna Crkva tokom sveg ovog perioda bezakonja dobila makar neki signal iz Konstantinopolja da Fanar osuđuje otimanje hramova i da je spreman da uloži napore radi zaustavljanja protivpravnih postupaka pristalica „PCU“?
Nije nam poznato da je Konstantinopoljska patrijaršija dala bilo kakve javne, zvanične i nedvosmislene izjave u kojima bi jasno i izričito osudila nasilno zaposedanje hramova Ukrajinske Pravoslavne Crkve, nasilje nad vernicima, skrnavljenje svetinja ili napade na arhijereje i sveštenstvo. Takođe, nisu upućeni ni javni apeli pristalicama „PCU“ sa pozivom na hitno obustavljanje takvih radnji i na poštovanje kanonskog i građanskog poretka.
Ovo ćutanje naši vernici doživljavaju izuzetno bolno i sablažnjivo, pošto su u crkvenoj svesti nasilje, prinuda i otimanje svetinja suštinski nespojivi s duhom autentičnog hrišćanstva.
Sveti oci su nedvosmisleno učili da se istina Crkve ne utvrđuje silom i da blagodat Božija ne može dejstvovati kroz bezakonje. Tako, na primer, sveti Jovan Zlatousti jasno ističe: „Crkvi nije potrebno nasilje, jer je istina snažna sama po sebi.“
Istovremeno, treba naglasiti da odgovornost za konkretna protivpravna dela pre svega snose oni koji ih čine, i da nikakve crkveno-političke odluke ne mogu služiti kao opravdanje za prebijanja, pretnje i skrnavljenje hramova. Ćutanje ili odsustvo jasne moralne ocene od strane crkvenih autoriteta, kakvi god da su njihovi motivi, ne oslobađaju pojedince lične odgovornosti pred Bogom.
Ukrajinska Pravoslavna Crkva je u ovoj situaciji izabrala put trpljenja i molitve, ne uzvraćajući zlom za zlo i nastavljajući da svedoči o Hristu ne silom, već vernošću, što je u potpunoj saglasnosti sa jevanđelskim i svetootačkim duhom. Kako je govorio prepodobni Maksim Ispovednik, „istina ne slavi pobedu onda kad porazi protivnika, već onda kada se očuva ljubav“.
- Grčki mediji su pisali da bi jedna od mogućnosti za rešavanje crkvene krize u Ukrajini mogla biti ujedinjenje Ukrajinske Pravoslavne Crkve i „PCU“. Koliko je takav scenario realan?
Svi mi duboko saosećamo i patimo zbog podele pravoslavnog društva u našoj zemlji. Ipak, crkveni život ima svoje unutrašnje zakone, koji moraju biti polazište u rešavanju svih nastalih problema. Pokušaj da se pitanje ujedinjenja Ukrajinske Pravoslavne Crkve i „PCU“ sagleda isključivo ili prevashodno u političkom ili racionalnom ključu predstavlja pogrešan pristup; ono pre svega zahteva poštovanje crkvenih, kanonskih i duhovnih principa.
U pravoslavnom bogoslovlju i crkvenoj praksi, ujedinjenje Crkava nije administrativni akt niti spajanje struktura, već uspostavljanje istinskog jedinstva u Duhu i Istini, zasnovanog na zajedničarenju u Svetim Tajnama, na priznavanju kanonskih osnova i na uzajamnoj ljubavi u Hristu.
Odgovarajući na ovo pitanje od samog početka treba da odredimo ispravnu crkvenu perspektivu, budući da se u svetovnim, pa čak i u pojedinim crkveno-publicističkim raspravama, često mešaju pojmovi koji su u pravoslavnoj svesti suštinski različiti. U Pravoslavlju je ujedinjenje moguće isključivo kao obnova kanonskog i evharistijskog jedinstva, a ne kao kompromis između verskih struktura ili kao administrativno spajanje organizacija. Crkva nije zajednica koja se zasniva na nagodbi, već Telo Hristovo, koje živi blagodaću Svetoga Duha. Upravo zato treba jasno reći: ujedinjenje je moguće isključivo na kanonskim osnovama. Istorija Crkve svedoči da se svako istinsko vaspostavljanje jedinstva ostvarivalo kroz povratak u kanonsko opštenje, obnovu apostolskog prejemstva, kao i kroz pokajanje zbog crkvenih podela i bezakonja. Bez toga može biti reči samo o spoljašnjem dogovoru, ali ne i o crkvenom jedinstvu.
Sa stanovišta kanonskog prava Pravoslavne Crkve, „Pravoslavna crkva Ukrajine“ („PCU“) nastala je van kanonskog poretka, bez zakonitog apostolskog prejemstva i od raskolničkih struktura koje su ranije bile osuđene. Treba još jednom podsetiti da su do 2018. godine takozvanu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Kijevske patrijaršije i Ukrajinsku autokefalnu pravoslavnu crkvu, koje su se kasnije ujedinile u „PCU“, sve pomesne pravoslavne Crkve, uključujući i samu Konstantinopoljsku patrijaršiju, smatrale raskolničkim zajednicama. Nije sproveden nijedan postupak predviđen kanonskim pravom Pravoslavne Crkve, niti u skladu sa njegovim duhom i tradicijom za povratak raskolnika pod okrilje Crkve. Ostvarena je legalizacija, a ne isceljenje raskola. Shodno tome, ne može se govoriti o „ujedinjenju dveju Crkava“ u strogom pravoslavnom smislu, jer Crkva ne može stupati u jedinstvo sa onim što ne prebiva u njenom kanonskom i tajinskom biću.
Prema tome, u obliku u kojem se ujedinjenje ponekad predstavlja u medijima — kao kompromis ili međusobno priznanje bez kanonskog razrešenja problema ono nije održivo i neprihvatljivo je za Pravoslavnu Crkvu. Ono protivreči samim temeljima crkvenog bića i osporava pojam blagodati, svetih tajni i apostolskog prejemstva.
Ipak, hteo bih da još jednom naglasim: mi želimo i molimo se da u granicama naše zemlje postoji jedna jedinstvena Crkva — ali upravo ona Crkva koju je osnovao Hristos Spasitelj, za koju je zapovest ljubavi kamen temeljac, a kanonske norme osnovno sredstvo u rešavanju kako jednostavnih, tako i složenih pitanja.
- U Ukrajini deluje egzarhat Konstantinopoljske patrijaršije. Da li je reč o uticajnoj strukturi? Može li on postati središte koje bi okupilo one pravoslavne arhijereje i vernike koji ni pod kojim uslovima ne žele da pređu u „PCU“? Koliko je uopšte realno vaspostavljanje opštenja između Ukrajinske Pravoslavne Crkve i Konstantinopoljske patrijaršije?
Pre svega, treba jasno istaći osnovni princip: u Ukrajini postoji jedna jedina kanonska Pravoslavna Crkva — Ukrajinska Pravoslavna Crkva. Upravo ona poseduje neprekinuto apostolsko prejemstvo, kanonsku jerarhiju, punoću tajinskog života i duboku istorijsku ukorenjenost u životu pravoslavnog naroda Ukrajine. U tom smislu, samo je Ukrajinska Pravoslavna Crkva u stanju da istinski ujedini vernike — ne administrativno ili organizaciono, već evharistijski, u Hristu i u blagodati Svetoga Duha.
Što se tiče egzarhata Konstantinopoljske patrijaršije u Ukrajini, on ne predstavlja uticajnu niti samostalnu crkvenu strukturu. Njegovo postojanje ima pre svega pomoćni i predstavnički karakter. Stoga shvatanje da bi egzarhat mogao postati nekakav alternativni „centar ujedinjenja“ za pravoslavne arhijereje i vernike koji ne prihvataju „PCU“, ne odgovara pravoslavnoj eklisiologiji. U pravoslavlju ne ujedinjuje sama struktura, niti jurisdikcijska pripadnost kao takva, već prebivanje u kanonskoj Crkvi, u kojoj se čuvaju apostolska vera, kanonski poredak i evharistijsko jedinstvo. Van toga nije moguće stvoriti bilo kakav novi „centar“.
Kada je, pak, reč o mogućnosti obnove opštenja između Ukrajinske Pravoslavne Crkve i Konstantinopoljske patrijaršije, treba istaći da Crkva po svojoj prirodi uvek živi u skladu s nadom u mir i u vaspostavljanje zajedništva, jer su podele rana na Telu Hristovom. Ipak, takva obnova se može ostvariti isključivo na temelju kanonske istine, a ne putem prećutkivanja ili ignorisanja postojećeg kršenja crkvenog poretka.
Istinsko obnavljanje opštenja moguće je samo uz priznanje Ukrajinske Pravoslavne Crkve kao jedine kanonske Crkve u Ukrajini, uz odustajanje od pružanja podrške raskolničkim strukturama i povratak sabornom, opštecrkvenom načinu rešavanja pitanja koja se tiču punoće vaseljenskog pravoslavlja.
Bez toga, nikakvi spoljašnji oblici „suživota“ ili stvaranje „paralelnih centara“ neće dovesti do istinskog mira u Crkvi.
- Kako gledate na najavljeni dolazak rimskog pape u Kijev? Da li bi takva potencijalna poseta mogla dovesti do pojačanih nastojanja usmerenih na formiranje unije u Ukrajini?
Prilikom odgovora na ovo pitanje pre svega treba uzeti u obzir stav samog rimskog pape, koji je u više navrata naglašavao da svoj mogući dolazak u Kijev uslovljava isključivo okončanjem rata i uspostavljanjem mira. U tom smislu, ne radi se o neposrednim praktičnim koracima, već o hipotetičkoj poseti koju sam papa prevashodno sagledava u humanitarnom i simboličkom ključu — kao gest solidarnosti sa stradalnim narodom i kao poziv na prekid nasilja.
Sa pravoslavnog stanovišta, nijedan dolazak predstojatelja Rimokatoličke crkve na prostor tradicionalnog pravoslavnog prisustva ne može se smatrati potpuno neutralnim s obzirom na to da istorijsko iskustvo svedoči o tome da je unijatska problematika uvek bila povezana sa bolnim iskustvima, podelama, kao i sa ozbiljnim eklisiološkim i bogoslovskim protivrečnostima. Sećanje na te događaje i posledice i dalje je živo i ne može biti zanemareno.
Takođe treba naglasiti da Pravoslavna Crkva principijelno odbacuje uniju kao put ka jedinstvu, jer je istinsko jedinstvo moguće isključivo u istini vere, a ne putem potčinjavanja jedne crkvene tradicije drugoj. Ovaj stav je više puta jasno izražen na svepravoslavnom nivou, između ostalog i u pravoslavno-katoličkom dijalozima. Uzgred rečeno, upravo takav pristup je bio istaknut i u zajedničkoj izjavi nakon susreta Njegove Svetosti Patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila i pape Franciska 2016. godine na Kubi. Jedinstvo se ne može graditi na relativizaciji dogmatskih istina niti na zamagljivanju eklisioloških razlika. Crkva je, stoga, pozvana da budno stražari i da čuva veru koja joj je predana, ali istovremeno da ne podleže strahovima i glasinama. Kako uči apostol Pavle: „Sve ispitujte, dobroga se držite“ (1 Sol. 5,21).
Na kraju krajeva, sudbina Pravoslavlja u Ukrajini se ne rešava spoljašnjim posetama niti diplomatskim gestovima, već vernošću Crkve Hristu, očuvanjem kanonskog poretka i živim, blagodatnim crkvenim životom. Upravo to, a ne unija u bilo kom obliku, ostaje istinski put Crkve.
Izvor: Život Crkve
