Nastavljamo sa odlomcima iz knjige Perice Đakovića „Hristos se rodi“ (zbirka pitanja i odgovora iz brojnih intervjua koje je Đaković, u više navrata, radio sa blazenopočivšim Mitropolitom Amfilohijem, uoči božićnih praznika)
Da ispričam, recimo: negdje je to bilo 1951/52. g, moj otac Ćiro, zajedno sa nama djecom, sinovima njegovim, a sedam nas je sinova i dvije šćeri koji su ostali u životu, ide svake godine na Pričešće za Teodorovu subotu. Strogi post, prve nedelje posta… I mi idemo tamo za Pričešće, ja već u osmogodišnjoj školi, a ona je tu, u manastiru Morači. Znam kakav je odnos nastavnika prema tome što mi idemo u crkvu, pa pokušavam da se sakrijem, da me ne vide.
Ali… Vidjeli me. I šta? I nijesi mogao da se sakriješ. Preko puta je bila i policija, a tu su i stanovali neki od nastavnika… Idućeg dana, u ponedeljak, razredni starješina, ne moram ni da mu pomenem ime, pita ko je bio u crkvi juče. A bilo nas je dvoje. Bila je jedna Šćepanovićka iz Rovaca, i bio sam ja. Ona, sirota, uplašila se, a moram da priznam, ni meni nije jednostavno. Ali, ustajem…. Kažem: „Ja sam bio”. A on onda počinje da me grdi: „Kako ti, Titov pionir, kako si to sebi dozvolio!?” I ne staje…
Nema predaha, vazduha ne uzima. Nastavnik je bar onda bio kao bog… A i djeca, kao djeca, počela i djeca da mi se smiju, a meni teško. Moram da priznam, nije mi bilo lako. Natjerao mi je suze, a on vidio, siromah, da je pretjerao, pa poslije djeci objašnjava kako nijesam ja kriv, kako je kriv moj otac, kako ću ja kad porastem shvatiti da je Crkva propala, da više nema Boga… A meni, meni još teže, do suza… I šta se sve dogodilo, da ne duljim priču…
Kad sam se vratio sa studija sa doktoratom, prošavši čitavu Evropu, pitam jednog svog zeta, koji je takođe bio nastavnik u manastiru Morači, šta je sa tim i tim čovjekom? On kaže – živ je, nastavnik je negdje u Lješanskoj nahiji… Rekoh zetu: „Molim te, pozdravi ga! I kaži mu da sam blagodareći njemu danas to što jesam!”
****
Ja sam već i u svojoj božićnoj poruci kazao kako ga vidim i u kom duhu. Vidim ga, dakle, u našoj podijeljenosti koja je katastrofalna, i koja se forsira iz dana u dan. I zato, kao mitropolit crnogorski, kao nasljednik Svetoga Petra i Petra Lovćenskog Tajnovidca, ja ne mogu drugo da uradim nego da pozovem svu braću, a svi smo ovdje braća i rođaci i prijatelji i kumovi, da pozovem i sve ljude upravo na mir, i na ljubav, i na pomirenje, koje je jedino spasonosno u ovom trenutku. Crnoj Gori jedino je spasonosna upravo ta bratska sloga, to pomirenje, božićno mirbožanje. I ne samo formalno, spolja, nego istinski – i srcem i dušom. I praštanje uzajamno! I cjelivanje svih onih koji su u prošlosti, na bilo koji način, ali časno, ugradili svoj život u sudbinu Crne Gore. Od vremena velikih mitropolita, pa evo do naših vremena.
Danas nam treba, više no ikada, taj mir to nepovampiravanje i odbacivanje mržnje, duha bratoubilaštva i bogoubilaštva. Taj duh bogoubilaštva povampiruje i duh bratoubilaštva, koji je, primjera okrutnoga radi, u Drugom svjetskom ratu porodio tolika zlodjela. Istorija je to za vječnost zapisala. To što se dogodilo bilo je u mutno i smutno ratno vrijeme. Ali danas, danas je makar neki spoljašni mir koji vlada, ako je i prividan mir. To treba iskoristiti. I, s obzirom na to da nas je istorija bar nečemu naučila, mi smo prizvani, mi ovdje i svi širom Evrope, i svi širom svijeta, da na ljudskoj, bratskoj ljubavi, na bogoljublju i bratoljublju, na praštanju uzajamnom i pomirenju, gradimo budućnost svih zemaljskih naroda, pa i Crne Gore i Crnogoraca. Samo se na tome može sagraditi budućnost – jedina i prava.
****
Bez Svetog Save, rekoste, nema Crne Gore. A bez Kapele na Lovćenu?
Apsolutno ne! Bez tih svetinja Crna Gora nije Crna Gora! Ali… Crna Gora je krenula u bezdan, u provaliju rušenjem crkve na Lovćenu. Tu je izgubila kontrolu nad samom sobom i survala se. I još izbaciti Svetog Savu iz škola!? Kukala nam majka!
Rušenje Kapele je izazvalo rane u duši, najgore rane, u svakoj duši crnogorskoj, ne montenegrinskoj, nego crnogorskoj. Tako i odricanje od Svetog Save, od svetosavlja, to je udar na sve sveto u Crnoj Gori, u Crnoj Gori svetih Nemanjića i Petrovića, Crnoj Gori ovjenčanoj svetinjama. E, da bismo mogli da zacijelimo te duboke rane u biću Crne Gore i Crnogoraca, moramo vratiti Svetoga Savu u škole i Kapelu na Lovćen. Apsolutno! Nema nam drugoga izlaza! I sve dotle dok se to ne vrati, kukala nam majka! Evo, ja sam to i obećao mojim Cetinjanima, dobrim, prvi ću ja da uzmem onaj jedan kamen pa da ga nosim na Lovćen, a onda oni za mnom… Svi, svi Cetinjani! I Njeguši! Oni su najodgovorniji, bojim se, i za rušenje crkve na Lovćenu i gaženje zavještanja Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca. Uradili su to opet iz nekakve ljubavi prema njemu, i niko to ne dovodi u pitanje. Ali, ako nekoga voliš, voli ga onakvog kakav on jeste i voli u njemu ono što je on bio, a ne podmećući mu sebe kao svoje kukavičje jaje, da! To se u stvari dogodilo na Lovćenu.
Neka mauzolej stoji, on je svjedočanstvo jednog vremena i jednog tipa ljubavi prema Svetom Petru. Ja sam se prvi put popeo na Lovćen poslije šezdeset i prve godine, jer nisam mogao, zbog blagoslova moga oca, da se penjem na Lovćen. Uvijek držim parastos i pomen Svetom Petru na Ivanovim koritima, ali gore se nisam nikad peo. Te prilike kada sam bio, išao sam samo da vidim ima li mjesta da se vrati Kapela.
Ima, apsolutno! Čim se izađe iz onoga stravičnoga tunela koji je rasjekao utrobu Lovćena, a to je jedinstveni slučaj na svijetu da je takva sveta planina, koja je u biću jednoga naroda, osakaćena tunelima i onim čudima… I odmah gore, kad se izađe, ima divno mjesto, prije mauzoleja, za Kapelu. Neka mauzolej ostane tamo gdje je, sa svojim karijatidama.
Naravno, prije toga, treba da bude vraćen svaki kamen od crkvice da bi ona bila onakva kakva je bila do 1916. g. A takva je ona bila i 1925. g, istovjetna. I kada se vrati ta kapela u svom svojem svetom stanju, i u nju kada se vrati Petar II, ja ću biti presrećan. I ne samo ja, nego vaskolika Crna Gora, i svi oni kojima je ta svetinja u duši, a nije ih mali broj. I počeće da se vraćaju Crnogorci jedni drugima. Brat bratu da se vraća. Neće za ovaj Božić, ali ja se nadam, u Boga se uzdam, da će se to uskoro dogoditi. Daj Bože!
Da, to je način da i mi danas svoju raspolućenu zajednicu preobrazimo u bratsko zajedništvo, u tu ljubav svebratsku, i da i našu Crnu Goru i sve njene građane, bez obzira na to kako se oni opredjeljuju nacionalno ili politički, i sve one na vlasti i u opoziciji, usmjerimo na mir i ljepotu zajedničkog življenja.
Izvor: Odlomak iz knjige Perice Đakovića „Hristos se rodi“
