Piše: Mitra Reljić
Draga Darinka,
U svetu ništa novo do ono što si potkraj prošlog veka najavila u „Glasniku dvijehiljadite“. Strašan je osvit // Budni su još samo / Ukopnici i Kartografi / Saglasne njihove lozinke. Kušneri i kušneromani iznova razastiru mape i pobadaju krst vran. Bagerima će – vele – poravnati Gazu (desetine hiljada dece skončale pod ruševinama za njih je samo šut), pa izgraditi naselja i zasaditi rastinje po meri bogatih. Ono što nisu pobili, raseliće – kažu. Ne bi li zatrli srpsko pamćenje, ovi u dogovoru s ovdašnjim saistovernikom iz Judina plemena, slično planiraju i u Beogradu; na mestu zločina sazidaće luksuzan hotel.
U našoj pak prestonici i drugim gradovima mostovi su ponovo u centru pažnje. Pobunjena mladež daje do znanja da je dogorelo do nokata, da potonji je čas plijevit nečist, skidat sramotan pečat. Oko njih se smucaju svakojaki Judini vitezi te ini alajbezi, pa napoličari duše: alavi skutonoše, neznaveni prelivode, oni kojima koliko do juče uši behu zalivene voskom, usta puna vode. Mnogi bi da ulove u mutnom. Umesto da ode, Vučić demonstrira svoju „neprikosnovenost“. Računajući da je posao sa južnom srpskom pokrajinom završio, ovaj pod plaštom brige za celovitost države, sriče Deklaraciju o Vojvodini. Umesto da je, kako mu Ustav nalaže, na vreme zauzdao grlate gluhonjiće, on im iznova pripomaže tako što problem internacionalizuje.
Mi u Prištini – pisala si – nemadosmo mostove, nismo imali čak ni rijeku. Jedino je most na Ibru branjen životom punih četrnaest godina. Do Vučićeve pogodbe u Briselu, preko njega su mogle samo ptice. Pređosmo ga i nas dve jedanput u ono najgore vreme. Onda kad nas iz Kosovske Mitrovice pozvaše u goste da im čitamo zapise iz prištinskog zatočeništva i kad, uz pomoć štićenog srpskog advokata, stigosmo do južnog dela grada. Trebalo je preći most na koji se, izuzimajući pokušaje albanskih jurišnika, malo ko usudio da zakorači. Sećaš li se kako su sa suprotne strane reke pesnici i novinari drhteći brojali naše korake i kako su nam, pošto pređosmo most, sa suzama potrčali u zagrljaj. Prvi nas je u svojoj kancelariji, s posluženjem i osmehom, dočekao Oliver. I njega su usmrtili, jedanaest godina po tvom odlasku. Obrazovan i uljudan, kakav je bio, prvi branilac mosta jednima, drugima i trećima nije bio po volji. A ko je mučki sasuo rafal u njegova leđa ispred kućice u kojoj nas je dočekivao do danas se „ne zna“. Još dok je nedužan robijao, neki od najbližih saradnika su ga izdali i danas su perjanice postbriselske, vučićevski skrojene politike. Pre nego je usmrćen, pinkovska mu je gabelj crtala mete na čelu, a oni što balegare o slavi za stolom / dok domodržnice i kućanice / nad pepelištem doma i groba / grlo podvezuju / nijemim bolom, i danas kevću na njega.
Kad god se setim tog našeg prelaska mosta, setim se i sarajevskih Srba koji su, sanjajući komad slobodne zemlje, u pokušaju da pretrče neki od mostova ili preplivaju Miljacku, gubili život na korak do sanjane slobode. Vraćajući se iz tada slobodne Kosovske Mitrovice, lakše se podnosio život i u prištinskom getu; slobodan sever, kao sigurno zaleđe, pružao je nadu.
Onda nas je iznova zgodio Judin cjelov, podmuklo izdajstvo sročeno u Briselu, „sporazum“ prema kojem je samoodbrana Srba protumačena kao ekstremizam, dato pravo svakoj ništariji da se „čuvarima mosta“ naruga i pripiše im karakter terorističke organizacije. To je podstaklo belosvetske tužitelje da i taj „nečuveni greh“ čuvara mosta pridodaju optužnici Olivera Ivanovića. Danas i na severu pokrajine Srbi, u svako doba i na svakom mestu, mogu biti lišeni slobode i odvedeni u prištinski kazamat. „Optužnička građa“ se po pravilu prikuplja naknadno kako bi, po svaku cenu, vini presudili nevinima. U Kosovskoj Mitrovici je stanje slično onom s početka veka u Prištini i drugim gradovima na Kosovu i Metohiji. Razlika je jedino u tome što su nas u vrijeme ono iz Beograda koliko-toliko bodrili, a u vrijeme ovo nam nude „spas“ u Kurtijevoj državi. Ne bi li joj osigurali legitimitet, Vučićevi izabranici ponovo su pohitali na kosovske izbore. Prethodno su „demonstrativno“, uz svlačenje uniforme pred kamerama, napustili kosovske institucije – tzv. skupštinu, vladu, pravosuđe, policiju…, omogućivši prištinskom režimu da, uz nezamislivo nasilje nad stanovništvom i preoravanje srpskih imanja i grobalja, potpuno zagospodari severom pokrajine i ukine, ne samo tablice, zbog kojih se tobože pobuniše, nego i dinar, banku, poštu…, da ukine Srbima život. U međuvremenu je Vučić potvrđivao planove srpske propasti, zaključno sa nemačko-francuskim, sve uz deklamovanje kako nikad neće priznati „Kosovo“.
Potonju kosovsku izbornu noć čekao je k̓o ozeblo sunce, pa, zahvaljujući se na sve četiri strane, klicao uspehu Srpske liste (za koju su glasali samo nominalni Kosovari, jer imaoci isprava Republike Srbije, sve da su, daleko bilo, i hteli, nisu mogli glasati), ponajviše sebi. Ovde se uz sirene vijalo ulicama. U koloni automobila našla su se i vozila kosovske policije. Slavili su zajedno. Od stida stud, Gospo slavjanska!
Nedostojni
Otisak davnine, plavet, gorke soli
u imeli poljubaca; pristali smo,
dakle, na uzmak, sramnu zavjetrinu.
Porazu zalog mukla sabranost ova
čijeg se smisla odričemo.
Zadihan i svladan
nevidjelicu udijevaš u iglu
svodiš mudre poruke da zametneš trag.
Zaluđenom – samo ti se priviđa svjetlost,
fosforne mrlje na kamenu,
oplođen kristal.
I znam: sporna je premoć
ovog svjedočenja stihom
nad sasma nijemim spomenom
gujom prošivenog srca;
o blažen cjelov mŷka, što
prebiva u sumnji, zgođen u dan
kad nedostojni smo zavjetnih riječi.
Darinka Jevrić
