Piše: Miroslav Cera Mihailović
čas upoznaš nežnog senzibilnog tipa
što ne štedi reči ne zbori već sipa
suptilan prefinjen gospodskih manira
čisti sve pred sobom! da bira – ne bira!
reč je o principu tu ne radi ego
šta i da proradi? strašno? nije nego
strelja kožu dere grkljan jezik čupa
smešta tu gde treba kad već zjapi rupa
naniže ko ništa u jednome danu
ministra i Vođu omiljenu SANU
prijatelja što se za izdaju sprema
u trenu precrta eto već ga nema
posoli za meze drugosrbijance
rodoljube lažne okiva u lance
taj ne štedi nikog ni braću Hrvate
kad na papir reše nezvani da svrate
a te što gde nema vide duh palanke
za njih bogme ne da ni dve žute banke
samo onaj kog je uništila mašta
može da pomisli da taj nekom prašta
gde danas da sretneš takvog filantropa
kad ne samo zemlja ceo svet je tropa
od hiljada strana o srpskome duhu
teško je šta naći u ičijem uhu
tih duhovit jasan sa šarmom čist lirik
predao se službi! književnosti klirik
perce samo škripne i sneg padne lanjski
kada mu namignu Njegoš i Crnjanski
PETER HANDKE HABA ĐONOVE
I LEČI ČISTE DUŠE PO METOHIJI
stis’o petlju Peter Handke
uvek spreman na igranke
da pev čuje starog pevca
usred slavnog Goraždevca
do Prizrena i do Hoče
same noge očas skoče
daljina se ovde meri
takva luda putovanja
retko može ko da sanja
svud okolo stisle žice
i natovske cica-mice
NATO-igra traje traje
od pevca se čeka jaje
pa tek kada kukurikne
spreman je da časno rikne
možeš svakog srpskog pevca
da srežeš u sitna crevca
ali jaje naći nećeš
ceo život da krekećeš
takav prkos takva pesma
proizvod su srpskog nesna
a vapaj za pravdom višom
ne može da leti krišom
iz inata Peter Handke
ne propušta te igranke
pa niz Dunav Drinu Savu
lomata se hladi glavu
DIKTAT
taman pomislih da me neće
kad božji diktat opet sleće
na sto na papir ruku desnu
reč sama sevnu iskra kresnu
kroz ista usta opet lane
na narod koji odustane
od sebe znači od života
negujući u duši skota
taj davno ne zna ne razume
da ipak može ipak ume
pa pamet stara ona presna
poznata kao uzrok nesna
mora da nađe živu tačku
udarničku prikači značku
pa iz bezdana ovog skoči
krvniku saspe sve u oči
MOGAO SI
mogao si ne da nisi
ali ti se nije dalo
ne može na tuđoj sisi
kolko god da ti je stalo
mogao si ne da nisi
zinulo ti što ne treba
ko da ne znaš da sve visi
kada god te đavo vreba
mogao si ali šta ćeš
napred moraš nazad nema
što uzimaš više daćeš
a šta ti se tek još sprema
SAM
sam si a toliko sveta
onog koji ti ne vidiš
oduvek si svima meta
nema čega da se stidiš
nije da si sam to hteo
sam ne možeš a sam moraš
zapalo ti to u deo
zato jesi i otporaš
ne možeš ti opet s njima
nije to da hoćeš-nećeš
streljaju te pogledima
znaš da mrećeš mrećeš mrećeš
NIKO
otkad postade samo slika
nevidljiv kažeš golim okom
oslobođen si svoga lika
sve dakle ide svojim tokom
precrtan već si odmah zna se
imenik listaš crn i prazan
ne vrede ničem te grimase
kada si spušten već u kazan
ponavljaš znači istu priču
niko si! tako nemaš mane
novi likovi danas niču
vreme je slika da nestane
NIKOG NIGDE
nikoga ispred nikog iza
izgubiše se negde ljudi
a juče gužva niz do niza
svako bi svakom da presudi
čuje se zveket tu i tamo
rezak zvuk leti iz manjerke
ti si odabran svi to znamo
da kreneš među retke zverke
samo ti baš sa prave strane
prepoznaš čuda sred palanke
kome će ko da vida rane
čije će noge u opanke
tako to ide svakom svoje
kad-tad se račun ipak preda
samo dok tebi kapu skroje
samo se tebi nikad ne da
tragovima ljudi-zveri
Foto: Nova Zora
