Piše: Miodrag Lekić
Razumljivo je da država – sastavljena mnoštvom elementa, od svih ljudi u njoj do organizovanih grupa i struktura različitih političkih i duhovnih profila – emituje spolja različite slike.
Tako je i slika Crne Gore danas vrlo pluralna, pokazujući više svojih lica. Neka lica su, utisak je, pod maskama iako nije vrijeme maskenbala. Naprotiv vrijeme je izoštrenih, vrlo konkretnih, pa i dramatičnih javnih problema. Unutrašnjih i međunarodnih.
Pritom je prilično demaskirana slika naše države koja pokazuje malu Crnu Goru, s jedne strane u grču strastvenihidentitetskih bitaka, s duge strane proizvodeći spolja dominantnu sliku zemlje u dubokoj krizi identiteta.
Različite slike države, konkretno nama susjedne zemlje Hrvatske, smo mogli steći tokom posjete hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića Crnoj Gori. Posebno u komparaciji sa posjetama dvojice hrvatskih ministara, konkretno vanjskih poslova Grlića Radmana i odbrane Anušića Crnoj Gori, preciznije Boki kotorskoj.
Ne mislimo odmah na razlike u formalno-protokolarnom dijelu posjeta, iako su protokol i forma u diplomatiji važni, zapravo predstavljaju bitan dio suštine.
O različitim ličnim stilovima nećemo, svako ima pravo na svoj, mada trajno ostaje ona rečenica francuskog pisca Bufona – da je čovjek stil!
Miloš Lalatović: Neuspavljivi čudotvorac, Sveti Jovan Šangajski
Posjeta predsjednika Milanovića je bila zvanično i na vrijeme najavljena odvijajaći se prema protokolarnom programu. Za posjete ili prisustvo pomenutih hrvatskih ministara, rekosmo već, po pravilu u Boki, crnogorska javnost bi saznala dok one traju ili kada se sve završi. Slično je i sa njihovim izborom sagovornika.
Više detalja o tim „posjetama“ će ostati u istorijskim hronikama, nažalost, vrlo neslavno i za crnogorsku stranu, kada su domaćini „junački oćutali“ najblaže rečeno neprijatne gafove gostiju iz druge države.
Hrvatski ministar odbrane je iz Boke kotorske javno objavio da hoće da se sastane sa ministrom inostranih poslova Crne Gore Ivanovićem, ali neće sa svojim kolegom Krapovićem, obrazlažući da ovaj drugi ne dolazi u obzir poslije određenih izjava koje je dao. Uzgred, po mišljenju autora ovih redova, sasvim adekvatnih izjava.
Tako je crnogorski ministar odbrane postao persona non grata u svojoj zemlji, što bez sumnje predstavlja na neki način apsolutnu novinu u istoriji međunarodnih odnosa i diplomatije.
Treba promijeniti kolonijalni identitet
Možda će Milanovićeve riječi pomoći da se većina u Crnoj Gori probudi, počne da misli svojom glavom, da pokuša da mjenja kolonijalni mentalitet koji je elita gajila i prenosila na građane u prethodnom periodu. Sasvim suprotno crnogorskoj istorijskoj tradiciji.
Moglo je da pomogne i ideološkim čuvarima atlantskih vatri u Crnoj Gori da shvate da Atlantskim okeanom trenutno duva hladan vjetar, donoseći zahlađenje na obje obale. Sa neizvjesnošću daljih klimatskih prilika.
Možda nije na nama da povodom drugog hrvatskog ministra, onog vanjskih poslova, ocjenjujemo karakteristike –stanje manira, smisao za kulturne izjave i nijanse i sl. koje po definiciji treba da karakiterišu visokog diplomatskog gosta. Ali vjerovatno imamo pravo da prilično neprijatno uočavamo stil arogantnog i apodiktičkog podučavanja crnogorskih domaćina na razne teme, čak i davanje zadataka crnogorskim institucijama, ponekad i s jezikom prijetnji.
I onda valjda vrhunac, ministar vanjskih poslava zaželio, to i ostvario, da se popne se na brod – crnogorski piše u državnim dokumentima – proglašavajući ga s palube hrvatskim. Scena je u isti mah djelovala sumorno i humorno, u svakom slučaju nedovoljno ozbiljno.
Sve je ovo primarno bila crnogorska, prilično tužna slika, dokle je Crna Gora, istorijska zemlja, danas stigla. Bila je to određena slika i o gostima iz susjedne zemlje.
Ali vidijeli smo nedavno i jednu dugu sliku, baš susjedne zemlje. Bitno drugačiju. Radi se o posjeti predsjednika Milanovića koju sam pratio s rimske distance.
Nikakav ustupak predsjednik Hrvatske nije pravio Crnoj Gori, niti je, bar se nadam, to neko tražio od njega. Ali govorio je u demokratskom maniru otvoreno, pa i o vrućim temama, gdje smo se mogli saglasati ili ne, nije nam ni podilazio, ali smo mogli osjetiti ton uvažavanja, s utiskom prijateljskog i dobronamjernog odnosa.
Naravno, ono sa Njegošem se dopalo mnogima, meni izvjesno. Milanović već drugi put citira Njegoša, sigurno znajući i one stihove iz „Gorskog vijenca“ u kojima naš vladar i pjesnik pominje „Dalmatice i hrabre Hrvate“. Ili Njegoševa dopisivanja sa Ljudevitom Gajom i banom Jelačićem. Ako bih sada nastavio ovaj prijatan dio teksta mogao bih citirati prijateljsko i duhovito Njegoševo obraćenje Stanku Vrazu: „Dragi Vraže, svaki mi je vrag mrzan osim tebe…“
I Milanovićev vrlo autonoman osvrt na međunarodne prilike, kada se igraju mnoge igre ne bez uticaja na naše balkanske prilike, bio je vrlo koristan.
Govoriti o primarnosti nacionalnih interesa koji moraju biti ispred apriornih lojalnosti spoljnim autoritetima, i to kada se svijet geopolitički ozbiljno zaljuljao, reći to u Crnoj Gori koja strateški međunarodno, utisak je, „snom mrtvijem spava“ bilo je ljekovito.
Govoriti o tome otvoreno kao što to čini Milanović nije stvaranje panike, još manje je umišljena pretenzija superiornosti, već čin odgovornosti prema bitnom zadacima svoje, takođe male države koja, makar u njegovoj viziji, ne pristaje da bude slijepi putnik i izvršilac nekog komandnog centra.
Nedavno, prilikom međunarodne konferencije u Tivtu Milanović se osvrnuo i na lako proglašavanje od strane hrvatske vlade tri visoke crnogorske državne i političke ličnosti za persone non grata na teritoriji Hrvatske, navodeći da se radilo o ishitrenoj odluci.
U Crnoj Gori nije bilo kritičkog odnosa prema tom činu, osim stranaka pomenutih ličnosti. Čak je jedan od vodećih šarlatana na crnogorskoj sceni u Skupštini radosno i svečano najavio novi spisak koji Hrvatska priprema za nove nepoželjne iz Crne Gore – uzimajući tako na radost dijela drugih poslanika „muštuluk“ crnogorskom narodu. I to je bila jedna od slika, prilično mučna, današnje Crne Gore.
Predmet ovog teksta, ponavljam, jesu različite slike, koje su u percepciji uvjek i subjektivne. Pa možda i ove, ovdje opisane.
Ne mislim da ćemo uz Njegoša i kulturne mostove koji su naši velikani iz prošlosti gradili i što sve zaslužuje respekt – lakše riješiti Prevlaku i druga sporna pitanja imeđu naše dvije zemlje. Niti mislim da ćemo uz pomoć Milanovića lakše izboriti naše interese.
Ali uz pristojnost – da, mislim na pristojnost i u politici, i međusobno uvažavanje, imamo nešto veće šanse za uspjeh u obostranom interesu.
Izvor: Dan
