Piše: Džefri D. Saks
U čuvenim riječima Tacita, rimskog istoričara: „Opustošiti, poklati, uzurpirati pod lažnim nazivima – to zovu carstvom; i gdje stvore pustinju, to zovu mir.“
U naše doba, Izrael i Sjedinjene Američke Države stvaraju pustinju i zovu je mirom.
Priča je jednostavna. Grubim kršenjem međunarodnog prava, izraelski premijer Benjamin Netanjahu i njegovi ministri polažu pravo da vladaju nad 7 miliona palestinskih Arapa.
Kada izraelska okupacija palestinskih teritorija izazove oružani otpor, Izrael taj otpor označava kao „terorizam“ i poziva Sjedinjene Američke Države da sruše vlade na Bliskom istoku koje podržavaju „teroriste“.
Sjedinjene Države, pod uticajem Izraelskog lobija, ulaze u rat u ime Izraela.
Pad Sirije ove sedmice predstavlja kulminaciju kampanje Izraela i Sjedinjenih Država protiv Sirije, koja seže unazad do 1996. godine, kada je Netanjahu preuzeo funkciju premijera. Rat Izraela i SAD protiv Sirije eskalirao je 2011. i 2012. godine, kada je bivši američki predsjednik Barak Obama tajno naložio CIA-i da svrgne sirijsku vladu u operaciji „Timber Sikamor“.
Taj napor je „urodio plodom“ ove sedmice, nakon više od 300.000 mrtvih u sirijskom ratu od 2011. godine.
Pad Sirije dogodio se brzo zbog više od decenije razornih ekonomskih sankcija, tereta rata, zapljene sirijske nafte od strane Sjedinjenih Država, prioriteta Rusije vezanih za sukob u Ukrajini, te, najneposrednije, izraelskih napada na Hezbolah, koji je bio ključna vojna podrška sirijskoj vladi.
Prof. Saks: Ako Ukrajinu uzmu u NATO, završićemo u nuklearnom ratu
Nesumnjivo je da je Asad često loše igrao svoje karte i da se suočavao sa ozbiljnim unutrašnjim nezadovoljstvom, ali njegov režim je decenijama bio meta za rušenje od strane Sjedinjenih Država i Izraela.
Prije nego što je kampanja SAD-a i Izraela za svrgavanje Asada počela ozbiljno 2011. godine, Sirija je bila funkcionalna, rastuća zemlja srednjeg dohotka. U januaru 2009. godine, Izvršni odbor MMF-a je ovako ocijenio stanje:
„Izvršni direktori su pozdravili snažne makroekonomske rezultate Sirije u posljednjim godinama, što se ogleda u brzom rastu BDP-a koji nije zasnovan na nafti, zadovoljavajućem nivou stranih rezervi i niskom i opadajućem državnom dugu. Ovi rezultati su odraz i snažne regionalne potražnje i napora vlasti da se pređe na ekonomiju zasnovanu na tržišnim principima.“
Od 2011. godine, permanentni rat Izraela i SAD-a protiv Sirije — uključujući bombardovanja, džihadiste, ekonomske sankcije, zapljenu sirijskih naftnih polja i drugo — gurnuo je sirijski narod u bijedu.
U prva dva dana nakon kolapsa sirijske vlade, Izrael je izveo oko 480 udara širom Sirije i potpuno uništio sirijsku flotu u Latakiji.
Nastavljajući svoju ekspanzionističku politiku, premijer Netanjahu je nezakonito preuzeo kontrolu nad demilitarizovanom zonom u Golanskoj visoravni i izjavio da će Golanska visoravan biti dio države Izrael „zauvijek.“
Netanjahuova ambicija da ratom transformiše region, koja seže gotovo tri decenije unazad, odvija se pred našim očima. Na konferenciji za novinare održanoj 9. decembra, izraelski premijer je hvalisao o „apsolutnoj pobjedi“, pravdajući tekući genocid u Gazi i eskalaciju nasilja širom regiona:
„Molim vas, samo razmislite, da smo poslušali one koji su nam iznova i iznova govorili: ‘Rat mora biti zaustavljen’ — ne bismo ušli u Rafah, ne bismo zauzeli Filadelfijski koridor, ne bismo eliminisali Sinvara, ne bismo iznenadili naše neprijatelje u Libanu i čitav svijet smjelom operacijom i strategijom, ne bismo eliminisali Nasralu, ne bismo uništili Hezbolahovu podzemnu mrežu i ne bismo razotkrili slabost Irana. Operacije koje sprovodimo od početka rata razgrađuju tu osovinu ciglu po ciglu.“
Duga istorija izraelske kampanje za svrgavanje sirijske vlade nije široko shvaćena, iako su dokumentovani dokazi jasni.
Izraelski rat protiv Sirije počeo je sa američkim i izraelskim neokonzervativcima 1996. godine, koji su za Netanjahua, kada je stupio na funkciju premijera, osmislili strategiju pod nazivom „Čist prekid“ (Clean Break) za Bliski istok.
Srž strategije „čistog prekida“ pozivala je Izrael (i SAD) da odbace koncept „zemlja za mir“, ideju da bi Izrael povukao svoje snage sa okupiranih palestinskih teritorija u zamjenu za mir.
Umjesto toga, Izrael bi zadržao okupirane palestinske teritorije, vladao palestinskim narodom u aparthejd državi, korak po korak etnički čistio tu teritoriju i nameo takozvani „mir za mir“ svrgavanjem susjednih vlada koje bi se suprotstavljale izraelskim teritorijalnim pretenzijama.
Strategija „Čist prekid“ tvrdi: „Naše pravo na zemlju — kojoj se nadamo već 2000 godina — je legitimno i uzvišeno“, i nastavlja:
„Sirija izaziva Izrael na libanskom tlu. Efikasan pristup, sa kojim bi se Amerika mogla saglasiti, bio bi da Izrael preuzme stratešku inicijativu duž svojih sjevernih granica, suočavajući se sa Hezbolahom, Sirijom i Iranom kao glavnim agentima agresije u Libanu…“
U svojoj knjizi Fighting Terrorism iz 1996. godine, Netanjahu je izložio novu strategiju. Izrael se ne bi borio protiv terorista, već protiv država koje ih podržavaju. Preciznije, Izrael bi nagovorio SAD da vode njegove bitke. Kako je detaljnije objasnio 2001. godine:
„Prva i najvažnija stvar koju treba razumjeti je ovo: Ne postoji međunarodni terorizam bez podrške suverenih država… Uklonite svu tu državnu podršku, i čitava struktura međunarodnog terorizma će se srušiti u prah.“
Netanjahuova strategija je integrisana u spoljnu politiku Sjedinjenih Država. Sirija je uvijek bila ključni dio plana. To je potvrdio general Vesli Klark nakon 11. septembra.
Tokom posjete Pentagonu, rečeno mu je: „Napašćemo i uništiti vlade u sedam zemalja u roku od pet godina — počećemo s Irakom, a onda idemo na Siriju, Liban, Libiju, Somaliju, Sudan i Iran.“
Irak je bio prvi na meti, zatim Sirija, pa ostale zemlje. (Netanjahuova kampanja za rat u Iraku detaljno je opisana u novoj knjizi Denisa Frica, Smrtonosna izdaja. Uloga Izraelskog lobija je razrađena u novoj knjizi Ilana Papea, Lobiranje za cionizam s obje strane Atlantika.)
Pobuna koja je zahvatila američke trupe u Iraku odložila je petogodišnju vremensku liniju, ali nije promijenila osnovnu strategiju.
Sjedinjene Države su do sada predvodile ili sponzorisale ratove protiv Iraka (invazija 2003. godine), Libana (finansiranje i naoružavanje Izraela), Libije (NATO bombardovanje 2011. godine), Sirije (CIA operacije tokom 2010-ih), Sudana (podrška pobunjenicima koji su 2011. godine doveli do raspada Sudana) i Somalije (podrška etiopskoj invaziji 2006. godine).
Budući rat SAD-a protiv Irana, koji Izrael žarko priželjkuje, još uvijek je na čekanju.
Koliko god čudno zvučalo, CIA je više puta podržavala islamističke džihadiste za vođenje ovih ratova, a džihadisti su upravo srušili sirijski režim. Uostalom, CIA je pomogla u stvaranju Al-Kaide tako što je od kasnih 1970-ih godina trenirala, naoružavala i finansirala mudžahedine u Avganistanu.
Da, Osama bin Laden se kasnije okrenuo protiv SAD-a, ali njegov pokret je u svakom slučaju bio američka kreacija. Ironično, kako potvrđuje Sajmur Herš, upravo je Asadova obavještajna služba „upozorila SAD na predstojeći napad Al-Kaide na sjedište Pete flote američke mornarice.“
Operacija „Timber Sikamor“ bila je tajni program CIA-e vrijedan milijardu dolara, koji je pokrenuo Barak Obama s ciljem svrgavanja Bašara el-Asada. CIA je finansirala, obučavala i pružala obavještajnu podršku radikalnim i ekstremističkim islamističkim grupama.
U okviru napora CIA-e postojala je i „pacovska linija“ za prebacivanje oružja iz Libije (koju je NATO napao 2011. godine) do džihadista u Siriji. Godine 2014, Sajmur Herš je opisao ovu operaciju u tekstu „Crvena linija i pacovska linija“:
„U strogo povjerljivom aneksu izvještaja, koji nije objavljen, opisan je tajni sporazum postignut početkom 2012. godine između administracija Obame i Erdogana. Sporazum se odnosio na pacovsku liniju. Prema uslovima tog sporazuma, finansiranje je stizalo iz Turske, kao i iz Saudijske Arabije i Katara; CIA je, uz podršku MI6, bila odgovorna za prebacivanje oružja iz Gadafijevih arsenala u Siriju.“
Nedugo nakon pokretanja operacije „Timber Sikamor“, u martu 2013. godine, na zajedničkoj konferenciji predsjednika Obame i premijera Netanjahua u Bijeloj kući, Obama je izjavio:
„Što se tiče Sirije, Sjedinjene Države nastavljaju da rade sa saveznicima, prijateljima i sirijskom opozicijom kako bi se ubrzao kraj Asadove vladavine.“
Za američko-izraelski cionistički mentalitet, poziv na pregovore od strane protivnika tumači se kao znak slabosti tog protivnika. Oni koji pozivaju na pregovore sa druge strane obično završe mrtvi — ubijeni od strane Izraela ili njihovih američkih saveznika.
Nedavno smo vidjeli primjer ovoga u Libanu. Libanski ministar spoljnih poslova potvrdio je da je Hasan Nasralah, bivši generalni sekretar Hezbolaha, pristao na prekid vatre sa Izraelom nekoliko dana prije svoje likvidacije.
Hezbolah je dugo bio spreman prihvatiti mirovni sporazum u skladu sa željama arapsko-islamskog svijeta za rješenje u vidu dvije države. Slično tome, umjesto da pregovara o okončanju rata u Gazi, Izrael je ubio političkog lidera Hamasa, Ismaila Hanijea, u Teheranu.
Isto se dogodilo i u Siriji, gdje su Sjedinjene Države više puta sprečile političko rješenje. Godine 2012, Ujedinjene nacije su dogovorile mirovni sporazum u Siriji, ali su ga Amerikanci blokirali, zahtijevajući da Asad ode već prvog dana sporazuma. SAD je htjela promjenu režima, a ne mir.
U septembru je Netanjahu na Generalnoj skupštini UN predstavio mapu Bliskog istoka podijeljenu između „blagoslova“ i „prokletstva,“ pri čemu su Liban, Sirija, Irak i Iran označeni kao dio Netanjahuovog „prokletstva.“
Pravo prokletstvo je izraelski put haosa i rata, koji je sada zahvatio Liban i Siriju, s Netanjahuovom žestokom nadom da uvuče SAD u rat s Iranom.
SAD i Izrael sada slave, tvrdeći da su uspješno uništili još jednog protivnika Izraela i branioca palestinske stvari, dok Netanjahu preuzima „zasluge za pokretanje istorijskog procesa.“
Vjerovatno će se Sirija sada pretvoriti u ratište među brojnim naoružanim grupama, kao što se dogodilo u prethodnim operacijama promjene režima koje su sprovodili SAD i Izrael.
Ukratko, američko miješanje, na zahtjev Netanjahuovog Izraela, ostavilo je Bliski istok u ruševinama, s više od milion mrtvih i otvorenim ratovima u Libiji, Sudanu, Somaliji, Libanu, Siriji i Palestini, dok se Iran nalazi na ivici zadobijanja nuklearnog arsenala, gurajući se protiv svoje volje ka toj stvarnosti.
Sve ovo u službi duboko nepravednog cilja: da se Palestincima uskrate njihova politička prava radi cionističkog ekstremizma zasnovanog na anahronom čitanju Knjige Isusa Navina iz 7. vijeka prije nove ere.
Zapanjujuće je da prema tom tekstu — na koji se oslanjaju izraelski religijski ekstremisti — Izraelci nisu bili izvorni stanovnici te zemlje. Naprotiv, prema tom tekstu, Bog upućuje Isusa Navina i njegove ratnike da počine brojne genocide kako bi osvojili zemlju.
Na ovoj pozadini, arapsko-islamske zemlje i gotovo cijeli svijet više puta su se ujedinili u pozivu na rješenje u vidu dvije države i mir između Izraela i Palestine.
Umjesto rješenja s dvije države, Izrael i SAD su stvorili pustinju i nazvali je mirom.
Džefri D. Saks je univerzitetski profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Kolumbija univerzitetu, gdje je vodio Institut za proučavanje planete Zemlje od 2002. do 2016. godine. Takođe je predsjednik UN-ove Mreže za rješenja održivog razvoja i komesar UN-ove Komisije za razvoj širokopojasne infrastrukture.
Izvor: Consortium News
