Piše: Boris Buden
Tompson na Hipodromu: Što Hipodrom, pijan, pjeva, to Europa trijezna legitimira kao realpolitiku. Zato svi oni koji, zgražajući se, začepe uši kad začuju „Jasenovac i Gradiška Stara“, neka se opuste i bez stresa, u miru, poslušaju drugi put. Čut će evropsku Odu radosti u hrvatskom prepjevu, daleko vjernijem današnjoj evropskoj stvarnosti od onog Betoven-Šilerovog sentimentalnog kiča o ljudima koji će svi biti braća.
Karte su kupljene. Pola milijuna, kažu. Hrvatsko događanje naroda u formi kulturno glazbenog eventa može početi. Koliko god će ih stvarno doći na Hipodrom i kako god da se sve to odvilo, u redu ili neredu, u blatu ili prašini, s mrtvima ili bez njih, manje je važno. Stav je zauzet. Poruka je odaslana.
Oni kojima se Tompson i njegovi sljedbenici gade, iz ideoloških, moralnih ili kulturnih razloga, poruku su već primili i shvatili: sprema se „ustaški dernek“. Doista, ako će se zapjevati, a sigurno hoće, ona morbidna ustaška budnica, „Jasenovac i Gradiška Stara, …“ koja ne može biti eksplicitnija u svom slavljenju genocida („mesari Maksa Luburića, klaonice, rijeke koje nose leševe ‘plavome Jadranu’, Crna legija, Jure Francetić, Ante Pavelić…“) dvojbe nema, na Hipodromu će se okupiti pola milijuna ustaša, odnosno njihovih pristaša, čak sedmina populacije današnje hrvatske države. Nije to malo. Dovoljno je zamisliti, recimo, dvanaest milijuna Nijemaca na jednom mjestu, na nekoj nepreglednoj poljani kod Berlina, kad zaori: „Auschwitz und Buchenwald…, pa nastavi stihovima o konačnom rješenju, plinskim komorama, SS-u, Gebelsima, Ejčmanima, Hitlerima.“ Domoljubni rok koncert za koji Nijemci još nisu spremni, za razliku od Hrvata.
S druge strane, većina sudionika, zajedno s još većim brojem onih koji u Tompsonovom „koncertu“ ne vide nikakav problem, ima spreman odgovor: ako je i prisutna, ustaška simbolika, od „Jasenovca i Gradiške Stare“ i „Za dom – spremni!“ do crnih uniformi, šahovnica s prvim bijelim poljem, hitlerovskih brčića, izmjerenih kukuruza, tek je marginalna pojava na, u osnovi, zdravom i besprijekorno čistom izljevu domoljublja. Ostavimo li po strani pitanje, što je gore, nacionalistički kič izmišljene „od-stoljeća-sedmog“-povijesti sa svim onim Zvonimirima, Trpimirima, Tomislavima itd., koja je sastavni dio školskog kurikuluma i urbane svakodnevnice u vidu imena ulica i trgova, ili taj isti kič u Tompsonovim hitovima (ta čovjek pjeva ljudima ono o čemu im djeca uče u školi i po čemu hodaju svaki dan), ostaje pitanje suviška ustaškog užitka. Koje je njegovo mjesto i uloga u strukturi hrvatske stvarnosti?
Reality check tu je neumoljiv: ustaški kostim ne čini čovjeka ustašom, kao što ga hitlerovski brčići ne čine Hitlerom. Kolikogod je degutantno, upravo morbidno, pjevati odu genocidu – „Jasenovcu i Gradiški Staroj“ – čak ni oni koji to glasno i otvoreno čine nisu za taj zločin odgovorni. Niti su ga počinili, niti su ga mogli spriječiti, a ne mogu ga ni ponoviti – ta Srba, Židova, Roma, komunista i sličnih, danas u Hrvatskoj nema ni za pod nož. Ipak, zar ti ljudi nemaju baš nikakav moralni problem sa zazivanjem zločina? Imaju li oni savjest? Vjeruju li doista u Boga kojem se, velika većina njih, klanjaju? To pitanje tiče se ne samo onih koji otvoreno slave genocid, nego i svih ostalih koji u njihovom prisustvu nesputano uživaju u svom navodno čistom, nevinom domoljublju. Ali ni ta, kolikogod moralno odvratna suspenzija savjesti ne čini te ljude ustašama. Jer je privremena, kontrolirana, društveno ograničena, ukratko – karnevalska. Karneval je, poznato je, forma dopuštene transgresije društvenih i moralnih normi koja ničim ne ugrožava postojeće odnose moći. Štoviše, karneval masama omogućuje užitke koje im stvarnost uskraćuje, premda samo na tren i samo u socijalno jasno zadanim okvirima.
Tako će tu na Hipodromu, makar na par sati, hrvatski nacionalisti moći nesputano uživati u svom nacionalizmu. Pred njihovom zvijezdom na pozornici nestat će svaka razlika između hrvatskih snova i hrvatske stvarnosti. Voljena nacija ukazat će im se u svojoj neupitnoj suverenosti i slobodi, ujedinjena bratstvom, jednakošću, solidarnošću, i povrh toga, genima kamenima. Karneval, zna se, ne haje ni za društvenu ni za kulturnu hijerarhiju. Tu u pjesmi svi će biti jedno, i mlado i staro, i bogato i siromašno, i gradsko i seljačko, i štokavsko i kajkavsko i čakavsko. Ta jedna večer proteći će im kao u bajci, hrvatska će puška ponovo biti na njihovom hrvatskom ramenu, a hrvatska lisnica u njihovom hrvatskom džepu. Domovina će biti lijepa, ljepša, najljepša i samo njihova. I nikakvoga posrednika između Boga i Hrvata tu neće biti. Pa čak i ako taj Bog, iz nekog samo njemu znanog razloga, uskrati Hrvatima svoju milost, pa udari pljusak, prolom oblaka, tu na Hipodromu, do kasno u noć, nitko se neće osjećati kao govno na kiši.
A ujutro, tih pola milijuna koji su sinoć zaspali kao ustaše ustat će, svi do jednoga, kao lojalni građani Evropske Unije. I neće vjerovati svojim krmeljavim očima, i još od silnih decibela začepljenim ušima, što to hoće od njih sva ta domaća i evropska liberalna javnost koja paničari i zgraža se nad njihovim navodno ekstremističkim desničarenjem. Jest, istina je, malo su sinoć zapjevali, popili, pa se, bože moj, zeru nakrivili nadesno, uostalom, baš kao i čitava demokratska Europa, ali evo, otriježnjeni, ujutro su se ponovo uspravili – točno u sredini između dva totalitarizma. Ni milimetar desno, ni milimetar lijevo. U stvarnosti, dakle prije i poslije karnevala, znaju oni jako dobro što je ideološki red i zakon, što je Bogu, Evropi i kapitalizmu milo, a što ne. Bili su i ostali ponizni i poslušni sljedbenici hegemonijalne ideologije i krotki podanici vladajućeg režima. Ta oni su ginuli za evropske i zapadne, da ne kažemo „evroatlantske“ vrijednosti, dok Europa i Zapad i taj Atlantik nisu ni znali za njih. Uostalom, zar Tompson ne pjeva i o tome? Što ih ne puste na miru? Valja ustati, pa na posao, radit i zaradit. Evo, država njihova suverena morat će uskoro odvajati 5 posto BDP-a za vojsku i naoružanje. Treba sakupiti onih 800 milijardi dolara za ponovno naoružavanje Evrope do 2030. Plan se zove, doslovno, Readiness 2030, na hrvatskom, Spremnost 2030. Stvarno, što je „Za dom – spremni!“ u odnosu na „Za Evropu – Spremni!“ Nostalgija za propalom NDH ne košta više od ulaznice za Tompsonov koncert. Za Evropu budućnosti, naprotiv, traži se stvarno odricanje, kažu čitavih tri tisuće eura godišnje po kućanstvu. To treba oteti od usta svoje djece, od njihovih vrtića, škola i fakulteta, od tisućljetne hrvatske kulture, od muzeja i knjižnica, kazališta i filmova, od zdravlja svojega i svojih sugrađana … da bi se napumpale dividende Thyssen Kruppa i Rheinmetalla, Dessaulta i Thalesa, BEA Systems i Rolls Roysa, Lockheed Martina i Northrop Grummana. A oni će šutit i platit jer znaju da je situacija ozbiljna.
Europa ne samo da se sprema za rat. Ona već ratuje, vodi stvarne, krvave ratove, odbrambene i napadačke, legalne i ilegalne, pravedne i zločinačke, čak genocidne, doduše samo preko svojih posrednika, preko onih koji za nju obavljaju „prljavi posao“ (Drecksarbeit), kako je to cinično ali iskreno priznao njemački kancelar Friedrich Merz. Da taj prljavi posao Europa danas moralno ignorira, politički podržava i izdašno sufinancira, čak i onda kada on uključuje masakre desetina tisuća civila i, među njima, tisuća djece, jasno je kao dan. Ali, zar bi išta moglo biti preskupo ili sveto, čak i dječji život, kada je riječ o obrani evropskih vrijednosti? Europa danas gradi svoju budućnost na kategoričkom imperativu svoje sigurnosti i odbrambene spremnosti: Otmi od svoje djece da bi pobio tuđu!
I sad, nakon Hipodroma, od pola milijuna glasova, glasa čuti nije. Muk. Evropska tišina. Gdje je sada onaj prkos, nacionalni, s kojim su se kupovale karte za koncert? Gdje je onaj srednji prst koji su drsko pokazali svoj toj liberalno demokratskoj Evropi kojoj su, kako vjeruju, digli tlak svojim ustašovanjem? Nije li Hipodrom napuhan do bjelosvjetskih hiperdimenzija upravo zato što nije nikakav koncert domoljubne glazbe, nego čin subverzije vladajućeg evropskog poretka, njegove liberalno-demokratske ideologije, njegove kulturne hegemonije, morala i hijerarhijskih odnosa – hrvatska antibirokratska revolucija nevješto maskirana kao glazbeni event? Ta nisu oni došli na Hipodrom da slušaju Tompsona, nego da poruče Evropi ne samo da „Hrvat svoj narod ljubi“, nego da on to čini kako on hoće i da mu to nitko ne može zabraniti. Hipodrom je protestni mega-performanse ljudi otuđenih od nedokučivih instancija moći koje mimo njih odlučuju o svemu što bitno određuje njihov život, zdvojni protest onih koji bi htjeli da se i njih nešto pita. Bilo što. Samo da se pita. Pa makar: „jel’ s toplim ili hladnim mlijekom“. Jer ono, što je sve te silne ljude dovelo na Hipodrom, nije ništa drugo nego njihova žudnja za iznevjerenom i nepovratno izgubljenom suverenošću. Zato su i došli, da budu „svoji na svome“. I bit će, sve do ponoći, kada će karnevalska čarolija ispariti kao da je nikada nije bilo. A mora ispariti. Ako ne bi, ako bi svi oni nekom zabunom zamijenili svoj karneval za stvarnost i nastavili sanjati svoj slatki suverenistički san, s Hipodroma bi izašlo pola milijuna mjesečara i krenulo, što pješke što na koljenima, za Beograd, do Kuće cveća, da se poklone jedinom suverenu kojeg su imali. Nikad prije i nikad poslije.
Hipodrom je suverenistički, a ne ustaški dernek. Jer ustaše nisu suverenisti, niti su to ikada bili. Ništa lakše dokazati od toga. U logici svoga nastanka, po svome obliku i svojoj svrsi, NDH je bila vazalna tvorba evropskog nacifašizma u kojoj su od početka do kraja zadnju riječ imali Hitler i Musolini. Što za ustaše, kao što znamo, nije bio nikakav problem. Naprotiv. Vrhunac ustaškog užitka je bio i ostao u pasivnom podavanju moćnijima od sebe. Oni su obožavali Evropu, kao što mazohist obožava svoju dominu. Ekstremno, genocidno nasilje prema slabijima, igralo je tek sekundarnu, kompenzacijsku ulogu, o čemu najbolje svjedoči njegov iracionalni, politički kontraproduktivni karakter. Pili su krv da speru odvratan okus koji im je ostao nakon što im se Europa popiškila u usta. Tako je bilo nekad, a tako je i danas. Dok se liberalno demokratska javnost nemoćno zgraža nad hipodromskim „Za Dom!“, iza vela građanski konzervativne normalnosti sve glasnije odjekuje prijeteće „Za Evropu!“ – za Evropu ratnih huškača i militarista; za Evropu-tvrđavu, spremnu da nasiljem obrani svoje bedeme od najezde migranata; za Evropu čija se agresija ponovo usmjerava na najslabije; za Evropu rasističke paranoje koja se s krajnje desnog spektra evropske demokratske politike preselila duboko u mejnstrim; za Evropu koja se zgraža nad hipodromskim ustašama, dok mobilizira svoje. Jer ustaštvo danas nije nostalgija za gorom hrvatskom prošlošću nego latentni potencijal gore evropske budućnosti. Samo poljubac Evrope može ga ustati iz mrtvih. Kao nekad. Ustaše nisu ispuzale iz balkanskih gudura, nego su, doslovno, dovezene kamionima iz evropskih metropola. Zato nema mjesta panici. Nikakvih pola milijuna ustaških fašista neće s Hipodroma provaliti u liberalnu, antifašističku Evropu, ne samo zato što ona kao takva uopće ne postoji. Sva ta hipodromaška masa čak neće ni odmjesečariti do beogradske Kuće cveća, jedinog preostalog mjesta na kojem još može iskreno upražnjavati svoj kult suverenosti – nego će se vratiti u stvarnost. Onaj silni ustaški ras, koji se u crnoj odori pred Tompsonovom pozornicom junački odazvao „spremni!“ i još hrabrije poveo „Jasenovac i Gradiška Stara“, s Hipodroma će izaći kao mali hrvatski domobran Jambrek, klasična, premda sasvim nespektakularna figura imperijalne evropske provincije. Nije da neće biti ponosan na svoj Hipodrom. Ipak je on njima rekao što ih ide, u lice, tim „briselskim ćatama“, bijednim sluganima evroatlantskih elita koji su iznevjerili povjerenje svoga naroda. I dobro im je rekao, opravdano ih je prekorio … samo, je li to baš ustaški stil? Kad bijesni ustaša optuži nekoga za izdaju nacionalnih interesa, hoće li mu tepati: „ćato!“. Može li benignije, može li pomirljivije, može li domobranskije?
Kada je nedavno Mark Rutte, generalni sekretar NATO-a, ushićen lakoćom kojom su evropske političke elite ispunile Trampovu želju za 5 posto BDP-a za obranu, nazvao aktualnog američkog predsjednika „daddy“ – „tatica“ – a mediji povrh toga otkrili njegove poruke Trumpu pune besramnog dodvoravanja i laskanja, što je javno ismijavala čak i Trumpova pratnja, Guardian je upozorio na osobitost jezika koji inače opisuje takvo ponašanje, a koji, ne bez razloga, uključuje metafore stražnjih dijelova tijela i tjelesnih izlučevina: ljubljenje dupeta (ass-kissing), lizanje šupka, (arse-licking), ulizivanje (brown-nosing, sucking up).
Da sami nisu domobranski šupkolisci, hipodromaši bi znali nazvati svoje „briselske ćate“ njihovim pravim imenom: „briselski šupkolisci“, ili još bolje, „šupkolisci Trampovih šupkolizaca“. Jer oni sami su tek treći u redu za lizanje master-šupka.
Nažalost, sve to nije šala. Evropske i, u cjelini, zapadne političke elite misle ozbiljno kad vode ratove i spremaju nas na još veće. Pritom su, na očigled, izgubili svaki osjećaj za realnost. Taj isti Mark Rut, pozivajući članice NATO-a na novo, enormno odvajanje za obranu, dakle na onih Trampovih 5 posto, upozorio je na stravičnu prijetnju kojoj su zapadna društva danas izložena, prijetnju koju je nedavno ponovila kvazi ministrica vanjskih poslova Evropske Unije, Kaja Kalas. Ne, ne na prijetnju globalnog nuklearnog rata i uništenja civilizacije, nego na nešto puno strašnije: „Ili povećajte sredstva za obranu, ili počnite učiti ruski.“ Predodžba londonskih školaraca, koji su ionako već odavno prestali učiti bilo koji strani jezik, kako s mukom sriču ćirilićna slova, očigledno užasava više od predodžbe Londona pretvorenog u prah i pepeo. U samosvijesti takozvanog „zapadnog čovjeka“ danas je od suočavanja s prijetnjom nuklearne kataklizme gore samo suočavanje s kulturnom razlikom. Ako se ovoj ratnohuškačkoj propagandi dodaju opetovana upozorenja vodećih glava zapadnih tajnih službi, koje su inače poznate kao objektivni i nepristrani tumači stvarnosti, da je ostalo samo još pet godina do općeg napada Rusije na NATO, paranoja se do te mjere poistovjetila sa stvarnošću, da joj činjenice više ne mogu ništa.
Uzalud onaj Ukraine Fact Sheet američkog neokonzervativnog Instituta za proučavanje rata (ISW) iz veljače ove godine u kojem se tvrdi, citirajmo, da bi „pri sadašnjem tempu napredovanja, ruske snage trebale preko 83 godine da zauzmu preostalih 80 posto Ukrajine, uz pretpostavku da će neograničeno izdržati masivne ljudske gubitke.“ Kako će to Rusi za pet godina nasrnuti na NATO zemlje, pokoriti ih i nametnuti teror ruskog jezika od Varšave, preko Berlina, Pariza do Londona, ako već danas nisu u stanju do kraja stoljeća zauzeti ni Ukrajinu? Ali to nije sve. Već spomenuta Kaja Kalas postavila je ljestvicu ratničkih ambicija Evropske unije, čiju vanjsku politiku predstavlja, još više. Cilj nije samo u tome da se porazi Rusija, što ona smatra mogućim, nego i Kina.
Nije to mali izazov za našeg domobrana Jambreka s Hipodroma, ali on će ga šutke prihvatiti. I ako zatreba, zajahat će dron i s isukanim samokresom provaliti iz tajvanske tvrđe na Kineze kao što je nekoć Nikola Šubić Zrinski iz Sigeta na Turke. A zašto? – Kak zakaj? Pa tak su tatek rekli, kaj ne? On se odavno pomirio s tim da mu sudbinu kroji daddy iz Amerike i njegovi evropski šupkolisci. Zvuči nestvarno? S razlogom. Svijest evropskih političkih elita izložena je potpunoj eroziji načela stvarnosti, Frojdovskog Realitätsprinzipa, čineći ih nesposobnima da usklade svoju volju za moć s realnim odnosima u društvima koje zastupaju i svijetu koji suoblikuju. Oni su, bukvalno rečeno, izgubili vezu sa stvarnošću. Druga, komplementarna strana gubitka stvarnosti je erozija njihove savjesti, kolaps one kritičke instancije svijesti koja tu njihovu volju za moć sputava pravnim i moralnim normama, božjim zapovjedima, empatijom prema slabima i nemoćnima, apstraktnom ali tim ne manje važnom, svetošću ljudskoga života …
Tko želi svojim očima i ušima svjedočiti ovom intelektualnom i moralnom debaklu evropske političke elite neka pogleda video nedavnog govora slovenske predsjednice Nataše Pirc Musar u Evropskom parlamentu. Na spominjanje genocida u Gazi i – samokritike!!! – na račun evropske šutnje o tom genocidu, dobila je, kako su mediji izvijestili, standing ovations. Da, ali samo znatno manjeg, lijevog dijela Parlamenta. Većina je šutjela i demonstrativno ju ignorirala. Neki su napadno skrolali po svojim smartfonima, dajući time novo, morbidno značenje pojmu dumskrolinga. A bilo je i onih koji su glasno protestirali i ogorčeni napuštali dvoranu. Ne, to nije bio zagrebački Hipodrom, gdje pjevaju odu prošlom genocidu kojeg niti su počinili niti su mogli spriječiti. To je Evropski parlament u kojem šute o genocidu oni pred čijim očima se on u realnom vremenu odvija; oni, koji ga, da hoće, mogu spriječiti ili barem ublažiti; oni kojima je svaki radni dan karneval na kojem, bez grižnje savjesti i straha pred Bogom, mogu slobodno kršiti sve moralne norme. Što Hipodrom, pijan, pjeva, to Europa trijezna legitimira kao realpolitiku. Zato svi oni koji, zgražajući se, začepe uši kad začuju „Jasenovac i Gradiška Stara“, neka se opuste i bez stresa, u miru, poslušaju drugi put. Čut će evropsku Odu radosti u hrvatskom prepjevu, daleko vjernijem današnjoj evropskoj stvarnosti od onog Betoven-Šilerovog sentimentalnog kiča o ljudima koji će svi biti braća.
Izvor: H-Alter
