Piše: Miloš Lalatović
Blaženi Avgustin je svetitelj, koji je živio u četvrtom vijeku nove ere. Otac mu je bio paganin, majka hrišćanka, Sveta Monika, koja je trpjela mnogo i od samog oca teške naravi i bludnika, svekrve, koja je ,, dolivala na sve ulje na vatru“, pa i od sina budućega svetitelja Blaženog Avgustina.
U mladosti je živio veseo bonvivanski život, ispunjen raznim tjelesnim užicima, ali i zavodljivim gnostičkim učenjima, poput manihejstva. Gnosticizam je jedno od prvih jeretičkih učenja proglašenih takvim od zvanične Crkve. Podijeljeno u više struja, ali glavna osobina svih učenja je bila da je materijalni svijet stvoren od Satane ili zlog demijurga, neprihvatanje Starog Zavjeta, a da je duhovni svijet od Boga. Tako su se jedni predavali neumjerenom asketizmu, odbacujući tijelo kao nešto samo po sebi zlo, dok su se drugi maksimalno odavali bahanalijama nalik na one dionizijske iz Stare Grčke.
Sveti Avgustin je u jednom periodu svog života bio oduševljen manihejstvom, čiji je osnivač Mani, a koji je pokušavao da spoji učenja hrišćanstva, budizma i zoroastijanizma. Ova religija u mnogome podsjeća na današnje nju-ejdž ponude, koje takođe nude pseudo- hrišćansku ljubav, mistične slojeve islama i judaizma, poput sufizma i kabale, neopaganizam, pseudonaučna dostignuća, sve upakovano u jedan folder.
Sveta Monika je potrošila godine u molitvama i postu da preobrati svoga supruga u hrišćanstvo, da se odrekne rimskih bahanalija, a slično tako i za svoga sina ovoga Blaženog Avgustina.
Pošto se preobratio u pravovjerno hrišćanstvo Avgustin je ostavio mnoga djela. Neka se koriste i danas u Crkvi, a druga su odbačena kao jeretička. U svakom slučaju se na kraju izvukao i nije podijelio sudbinu, recimo Origena, Tertulijana i sličnih, koji su ostavili iza sebe velika crkvena djela i umjesto svetitelja, Crkva ih je proglasila jereticima, iako se služi njihovim spisima.
Blaženi Avgustin je za razliku od rimokatolika bio problematična ličnost u određenim krugovima od početka u Istočnoj Crkvi. Praktično je tek uveden u diptih svetih u osamnaestom i devetnaestom vijeku, negdje čak i u dvadesetom. Čuveni opštinski ruski starci iz devetnaestog vijeka su izričito bili protiv svetiteljstva Avgustinovog, pa i danas mnogi teolozi i monasi. U jednom intervjuu je pokojni Žarko Vidović izjavio da je za njega Avgustin ,,manihejac i fatalista“. A poznati grčki teolog Hristo Janaras je izjavljivao za Avgustina da je kriv što se Zapadna Crkva odvojila od Istočne, jer je među prvima uveo ,,Filiokve“, tj.vjerovao u učenje da Duh Sveti ishodi od Oca i od Sina. Filiokve je učenje, koje je razdvojilo Istočnu i Zapadnu Crkvu, konačno 1054.godine. Pored toga Avgustin je imao i za obadvije Crkve, neprihvatljivu tezu o predestinaciji ili kismetu kod muslimana, tj. da je sve u životu čovjeka preodređeno. Ovakvu konstataciju su tokom protestantske reformacije prihvatili, kalvinisti, nazvani po Žan Kalvinu.
Neodređen i negativan stav prema Blaženom Avgustinu u Pravoslavnoj Crkvi je u dobroj mjeri ispravio Sveti Jovan Šangajski, pisac knjige žitija zapadnih svetitelja prije velikog raskola.
Bilo kako bilo, danas je Sveti Avgustin blaženik Pravoslavne Crkve. Njegova čuvena i često ponavljana izreka je ,,voli Boga i radi šta hoćeš“.
Sveti Avgustine, moli Boga za nas.
